Na samoj liniji razdvajanja Republike Srpske i Federacije, između planinskih litica Hrguda i Komanjeg brda u tijesnom Kanjonu Bregave, nalaze se ostaci nekadašnje najveće pijace na Balkanu.Ostaci zidina nekadašnjih kafana u kojima je glavna riječ bila „Ma ljudi smo,dogovorićemo se“,ostaci baraka koje su namjenski pravljene za pijacu zjape prazni,propadaju,ispisani raznim grafitima podsjećaju putnike da je tu nekada vrvilo od života,dobro se zarađivalo i svaki džep je bio pun para.
Pijaca u Dolu,kod Berkovića na kojoj su se okupljali tgovci,nakupci,preprodavači, iz svih zemalja bivše Jugoslavije,gdje je jedino važio zakon novca .Nije se gledalo ko je kakve vijere i nacije,nije bilo važno što je rat trajao u još nekim dijelovima Bosne i Hercegovine,bilo je važno kupiti,prodati i zaraditi.
Prodavalo se sve od igle do lokomotive:automobili,namještaj,bijela tehnika,zlato,stoka,alkohol,prehrana... Snalažljivi mještani otvorili su privremene kafane u kojima su nudili piće,roštilj,pečenje od koga je kanjon Bregave opojno mirisao,zvuci narodne muzike pomješani sa zvukovima automobila i razne stoke koja je bila privezana uz kamione i rijetke saobraćajne znake.
Ko prvi stigne, posljednji odlazi, jer na tako malom prostoru treba svi da se smjeste i prodavci i kupci. Jednostavno "haos u saobracaju" nikoga ne ljuti. Ovdje su takva pravila „nepisana“. Najvaznije je sto bolje trgovati i što više novca u džep staviti.
Dok je one sa zapadne strane zanimala roba sa Tuške pijace u Podgorici i domaći proizvodi od sira,kajmaka,pršuta,suvog mesa,duvana ... robe koje je bilo na svakom metru i koja se naplaćivala u svim valutama koje su tada bile u opticaju.Kusur bi se vraćao u novcu kojim je plaćeno, bez obzira na kojoj strani se trgovalo,bilo da je riječ o dinarima,kunama ili dojče markama.
Oni sa istočne strane Hercegovine, Crne Gore,Srbije nisu se mogli načuditi kako su automobili bili jeftini,kako nigdje nema fiće,stojadina,tristaća.Najviše je golfova svih vrsta,opela,mercedesa,kombija,kamiona,šlepera...
Svako je mogao da nađe automobil za sebe i onoliko novca koliko je imao u džepu.Mogao je bira između stranih tablica i tablica Herceg-Bosne jer tada je svako mjesto imalo svoju oznaku.Važilo je pravilo,vidi probaj i cjenkaj se.Kada kupiš prodavcu ostaviš ličnu kartu da ti zavši papire ,a onda čekaj do kasnih popodnevnih sati da se smanji gužva i da kreneš prema Berkovićima, a odatle svako na svoju stranu.Dok se čekalo kraj kupljenih automobila nekome se i posrećilo pa bi ga prodao za više pare ,zaradio nešto i odmah u potražnju za nekim drugim povoljnim autom.
Najviše se kupovao „Golf“ koji i dan danas je najzastupljeniji automobil kod Hercegovaca.I danas se prepričava kako je došao čovjek da kupi auto.Rekli mu da je najbolje da kupi golfa.Došao kod prodavca i rekao-Dajte mi jedan golf.Nepitajući za cijenu,izvadio je pozamašnu sumu novca platio i otišao kući sa svojim golfom.
Tih sretnih poslijeratnih godina kada bi u Srbiji rekli da ste iz nekog hercegovačkog gradića,svi bi vas pitali jeli to blizu Berkovića i kakva je cijena i ponuda automobila.
Najviše su trgovali Crnogorci.Oni bi kupovali po nekoliko automobila i u kolonama odlazili prema Crnoj Gori.Kako su tada pričali automobili su bili jeftini i do 70 odsto nego kod njih.
Berkovići u Crnoj Gori
Lokal kod kružnog toka u Budvi, gdje su dovožena luksuznija kola za prodaju i dogovarane transkacije, se nezvanično zove "Berkovići". Kružni tok većina i danas zove "kod Berkovića".
Kako došlo,tako i otišlo.Kako je odjednom počela trgovina u Dolu, tako se i završila.I danas se mnogi rado sjećaju i priželjkuju da se vrati nekadašnja pijaca,kada se moglo dobro zaraditi,kada se novac trpao u vreće,pilo,jelo,lumpovalo,bilo vrućih plesačica i svega od igle do lokomotive.
