Popiće kafu i uz nju jednu ljutu u nekoj kući Gordića, Medana, Mihića, Đurica, Smiljanića, Jelačića, Radišića, Herbeza, Vukovića, Pudara... svejedno. Dogovoriće se kod koga će konačiti ove sedmice, do petka. Svima, drag gost. Još jedne sedmice, znači, ostaće s njima - sa starcima, ženama, djecom... jer, rat je, ostali su na frontu. Dabričane za to Spasin dolazak zagrije bolje od škrtog aprilskog sunca.
Bivša dabrička škola je porušena. Nastava se izvodi u privatnoj kući Vlade Gordića, čovjeka koji je davno odselio u Kikindu, a kuću ostavio selu... Nekom čudnom ironijom sudbine ista kuća je korištena za školu poslije Drugog svjetskog rata!
Da je Spaso Đurica odbio da ponedjeljkom pješice prevaljuje tih 25 kilometara - i petkom, naravno, u obrnutom smjeru, isto toliko, prema svojoj kući u Hateljima (dva kilometra sjeveroistočno od Berkovića), škole u Dabrici ne bi bilo. A 15 učenika bi se moralo snalaziti kako ko zna, umije, i što je najpresudnije - kako čija porodica može.
Ali, učitelj, jedan od najsvjetlijih likova iz moje hercegovačke reporterske bilježnice, sa čijih sam požutjelih stranica prepisao gornje retke, nije nikad dolazio na takvu pomisao. Nije, jer Spaso Đurica učitelj je po krvi. Volio je onih 15 kuštravih đaka, kao i mnogobrojne prije njih, a podsvjesno u njemu su odzvanjale riječi, što ih je davno zabilježio njemački pisac Herman Hese: "Blagost je jača od strogosti, voda je jača od stijene, ljubav je jača od sile... Nije sreća biti voljen, svako voli sebe, ali voljeti drugog to je sreća!"
Čime drugo i kako objasniti one godine iz biografije seoskog učitelja koji je pješačio po 25 kilometara do škole, da bi u njoj - na samo kilometar i po od prvih borbenih linija predavao za četiri razreda pune četiri godine?
- Nisam bio jedini učitelj u Hercegovini koji je tada pješačio, ali vjerujem da niko od njih nije napravio toliku pješačku kilometražu. Ne kajem se. Srećan sam da sam pomogao tamo gdje sam mogao i kako sam najbolje mogao. A bilo je, iskreno ću reći, teško. Vrlo teško. Katkad stigni dojava: očekuje se granatiranje; tad bismo svi bježali iz škole, sklanjali se gdje dalje, u nečije druge kuće, za koje se procjenjivalo da su sigurnije... Erih Kestner je napisao onu dječju knjigu "Leteći razred" o nečem sasvim drugom, no mi smo vam u to ratno vrijeme bili "leteći razredi" ka sigurnijem skloništu...
Učitelj Spaso nije danas bogati Hercegovac... Ali je čovjek bogat iskustvom.
Po završetku Učiteljske, u Mostaru, prvih pet godina predavao je u Bitunji kod Stoca, onda u Pušištima, petnaestak kilometara od Stoca prema Neumu, potom do početka rata u selu Ljuti Do, na petom kilometru zapadno od Berkovića... Kad sve sabere, evo, 38 godina upućuje seosku djecu u tajne školskog znanja!
A i sam je seosko dijete, pa kad mu je brat Čedo odselio u Vojvodinu, u Staru Gajdobru kod Bačke Palanke, kazao je roditeljima: ja ću živjeti s vama. I?
- I - veli - brat odselio, sestre se poudavale, roditelji umrli... Ovdje u Hateljima bi, da se nisam vratio, danas bila pustoš... Ovako imam, sinove Dušana i Dragoslava, dvoje unučadi... 40 dunuma imanja. Polovina je pašnjak. Drugu polovinu obrađujem i obrađujući uživam, naročito u voćarstvu! Ovdje sam dočekao penziju, na svom imanju i u svojoj kući, i želja mi je da me ovdje posjećuju moji brojni dragi đaci, među kojima je danas dosta uspješnih ljudi. Najviše dobrih radnika, ali i inženjera, ljekara, doktora...
Daleko od velegradskih zbivanja i kontakata, Spaso nikad nije dobio nikakvo priznanje, poput onog "najdraži učitelj". Ali i bez te papirnate potvrde, on je to bio i ostao brojnim svojim đacima. Đacima koje je volio i voli... A, "srećan je onaj koji voli druge"... U ovim, i svim drugim vremenima.
Žarko JANJIĆ