A baš u onoj jednoj jedinoj Mučibabića kući stoluje najneobičniji domačin, pedesetšestogodišnji Božo: naoko likom neka kombinacija Fabijana šovagovića i Bore Stjepanovića, uspjesima Forest Gampa… a, opet, najviše svoj. Dok priča osmjehuje se onim sitnim osmjehom, jedva vidljivim na kraju usana, provjeravajući u slušaočevom oku odjek sopstvenih riječi. A osmjehujući se ili čak podsmjehujući lošim navikama okoline, preda vas izručuje cijeli “vašar senzacija”  u kojima je on sam glavni lik… Tvrdoglav i uporan – osjeti se iz nebesa, a uspješan, vidi se – na svakom pedlju njegovog imanja!

-Mene ti pitaj, Janjiću, a ne ove okolo – kaže, pokazujući rukom na Donju Trusinu, razasutu iznad nevelikog, ali plodnog, kraškog polja. – Ja ću ti reći istinu: ko će raditi, nigdje marku neće lakše zaraditi nego ovdje…Pusti kukanciju i crne kukavce. Lijene i malodušne, jadne i žalosne, neradnike i dipleše…Vidi, kazivaše mi prije šest godina,  ovo mi je buduća štala. Za godinu će tu biti dvadeset krava, to je  dvadesetoro teladi – svako tele  hiljadu maraka! Svaka krava će davati po još toliko od mlijeka! Kad štala “proradi” za dvije godine ću moći sagraditi kuću na Jadranskom primorju gdje god poželim! Ko će to još moći čistim parama? Odnosno moći će. Moći će svako ko bude ovako radio. Zato ja mojim Trusinjanima kažem: kad ne znaš šta ćeš, samo gledaj šta radim ja!  I, zavoli posao…ako ga ne voliš, ostavi ga – on će te samo mučiti, a ni zadovoljstvo ni zaradu ti neće donijeti.

Nije to Božo Mučibabić naučio u školi, nego u životu – zidarskom i poljoprivrednom:

-Završio sam samo četiri osnovne, s tim što sam u trećem i četvrtom razredu u školu dolazio na preskok, svaki drugi dan, a u one dane između čuvao bih stoku. Oba djeda, i po očevoj i po majčinoj strani, ubijedila su me da je to isplatnije. Ni otac Branko se nije bunio, nego me je, kao ugledan zidar, učio zidarstvu. Tako sam ja završio ta dva “univerziteta” – stočarski i zidarski. I nikad se u životu zbog tog nisam pokajao…Ostatak osnovne škole sam polagao u Berkovićima. Imao sam 19 godina. Jedino pitanje koje mi je komisija postavila bilo je: “Božo, kad ćeš se ženiti?” Odgovorio sam: “čim završim osnovnu!” Dobih svjedočanstvo, a i odgovor je bio tačan! Doveo sam svoju Vidosavu, tu od Vukoja, jedva petsto metara od naše kuće!.. Tri kćeri imamo: Dragicu, Zoricu i  Jelicu. Svi smo radišni, rađamo se s tim, ni na kog ne moraš vikati da nešto uradi…Dešavalo se i ova najmlađa (Jelica) kad je imala sedam godina  doziva majku iz štale, gdje tad  zatvarasmo devet sadašnjih krava. Odmah  ja shvatam šta je: namuzla više od dvadeset litara mlijeka pa ne može sama da donese!Milomi što je takva, iako je najmlađa vidio sam već tada da ni za nju nema zime u životu!Milomi i što sam njoj i Zorici sagradio kuću dolje u  Berkovićima – da mogu iz nje ići u školu, jer ovamo nikakav autobus ne saobraća. Zaslužile su, kao što smo zajedno zaslužili sve ovo što imamo…

Prizor iz Trusine

A Mučibabići osim velike i lijepe kuće na sprat, u kojoj sjedimo, i brojnih krava, imaju kokoške, morke, četiri lovačka psa…te mnoštvo kojekakvih alata – koje koristi isključivo domaćin. Ne samo špica, maca, livera, viskova, čekića, maljeva i ostale zidarske opreme, što je koristio Božo ziđući zidove, podzide, ograde, kamine, fontane…od Dubrovnika, budvanskih Havaja, preko Rijeke Crnojevića, Cetinja, Podgorice, Danilovgrada, Berkovića… do Međugorja kod čitluka, u kome je bilećkim kamenom zidao zidove oko kuća, cvjećarnice i peći za pice…nego i još koješta što ni u jednoj ovdašnjoj kući ne možete pronaći:

-Evo – kaže Božo – opreme za škopljenje! škopim konje, bikove, svinje – muške i ženske. škopio sam i magarce po Dalmaciji, ali to je jako zajebano…Radim i kao veterinar – amater, bude me noću da vadim telad iz krava…Utucam i ovnove, evo tu imam kliješta za tučenje. Morao sam naučiti, pošto smo prije rata Vidosava i ja držali tristo koza i ovaca, za to, za te ovce i koze sam 1985. dobio Medalju rada, a to me nadalje motivisalo da sad podižem ovu štalu za krave.

-Još nam samo da kažete da imate i kliješta za vađenje zuba?

-Hm! Naravno da ih imam. Eno ih. Ovim mojim Trusinjanima i onim iz Gornje Trusine (koja pripada Nevesinju) do sada sam izvadio više od hiljadu zuba!!!

Ja sam ti pravi pokretni “seoski univerzitet”, životna škola. Vidiš da im ne govorim tek tako: samo gledaj šta radim ja!…

Od tada, od prije tih šest godina, do sada, poštovani čitaoče, moram da ti kažem da u cijeloj Hercegovini ne sretoh optimističnijeg i svestranijeg čovjeka  od Bože Mučibabića, a ako neko zna nekog svestranijeg rado bih ga posjetio, pa neka mi to na adresu “Moje Hercegovine” javi…Do tada Božo ostaje ono što i jeste – pravo pozitivno čudo ove regije koje je svojim rukama stvorilo imanje za divljenje. Baš me interesuje može li ga iko u toj konkurenciji nadmašiti!

Tekst i snimak: Žarko Janjić/ portal mojahercegovina.com