Lijepo ti to možeš zamisliti, ali oni ni da čuju, "da zbore i da se slikaju za novine". Ni govora. Na kraju, tipujemo na starog poznanika Zdravka Samardžića (57) u Ljutom Dolu. I on, naravno, kaže - "naravno".
- Zašto ne bih o tome pričao? To jest neobično. Nigdje u okolini, a ni u cijeloj Republici Srpskoj na tako kratkom prostoru nećeš naći nešto ovako. To: da jedna porodica ima osam kćerki, jedna sedam, a dvije po šest - i da se svi poznajemo... U njima nema sinova. A, očito, na sina se "išlo"... Pa šta? Šta ima neprirodno i u ovom drugom? Ništa... Moja Ljuba, eto, neće da ti zbori, a ja ću ti reći, ona je rađala žensku djecu, a dobili smo sinove!!!
Ovako poznati hercegovački stočar Zdravko Samardžić iz berkovićkog Ljutog Dola govori o svoje sedmoro djece, o svojih sedam kćeri. S tim brojnim stanjem on se u berkovićkom kraju smjestio u sredinu. Ispred njega je Ljuba Komar iz samih Berkovića, u čijem se braku sa pokojnim Jovom rodilo osam kćerki. Iza su Dušan i Milena Kljakić isto iz Ljutog Dola - sa šest... A šest kćeri, podsjetiće još, imaju i Luka i Nada Lučić iz Hatelja, i sve su ih poudali!
Samo onom čitaocu potpuno neupućenom u hercegovačke demografske prilike treba pojašnjavati da su ovo ujedno i najbrojnije porodice na jugu Srpske, a i među najbrojnijim u svekolikoj Srpskoj. Puna kuća zdrave djece je bila i ostala najveće blago! Bez obzira na finansijsku pohlepu, često slavljenu i uzdizanu u minuloj deceniji privatizacije. Samo u takvim kućama sreća ostaje u srcu i pod krovom onih koji su to stekli i stvorili. Drugima izmiče kao skliska pastrmka iz mokrih ruku... Ko je pređašnjih godina makar i zraknuo Golemanovu "Emocionalnu inteligenciju" ili kakav podeblji primjerak britanskog "Fajnešel tajmsa" zapazio je da ozbiljne zapadnjake ozbiljno razdire dilema: zbog čega luksuz i sreća ne idu ruku pod ruku, bez obzira na ranija masovna uvjeravanja da je sreća prva pratilja materijalnog izobilja ili čak da je sam luksuz drugo ime za nju!?
Ali, avaj... i onamo gdje društveni proizvod za naše prilike magično raste, ona otkriva da vitalnost crpi iz srca i sklada, a ne gabaritnog novčanika...
- Kazaću ti - nastavlja Zdravko - što sam ti i prvi put rekao kad si načeo ovu temu. Ja moju babu Ljubu volim i volio bih da sam sa njom imao još djece. Ona je iz berkovićkog sela Hatelja, od Radovanovića i njen otac Blagoje imao je šest kćeri i jednog sina, koji je, nažalost, rano umro...

I onda Zdravko potanko priča o svojim kćerkama:Radmili,Stanki,Milijani ,Đuki,Zdravki,Maji i Savki  o njihovim porodicama i perspektivama.
Kao što vidiš, Ljuba i ja smo sve dobro iznijeli na našim plećima: svih sedam je završilo srednju školu, neka trgovačku, neka frizersku, neka tekstilnu... i još samo Savka traži zaposlenje... Baba i ja se bavimo stočarstvom, izgonili smo stoku na ljetnu ispašu na Morine kod Nevesinja, posljednjih godina na Zelengoru - na njen kalinovački dio. Zdravlje nas dobro služi... Vjerovatno si već sračunao: imamo osmoro unučadi, tri dječaka i pet djevojčica! Ono što ne možeš zaključiti, nego ti moram kazati, zašto kriti: zetovi su mi iz dobrih kuća. Da sam ih lično birao, ne bih bolje odabrao. Prihvatamo ih kao svoju djecu, oni su nam nadoknada za sinove što ih Ljuba i ja u braku ne stekosmo... Priskočili su mi i priskaču u svakoj težoj životnoj prilici i mogu samo da ovako javno kažem: hvala im. A sreća je to, moj prijatelju, sreća neizmjerna, kad se uvjeriš da si kćeri poudao za dobre ljude!
Ne znam ja, nastavlja Zdravko, razmišlja li ovako Ljuba Komar, koja ima osam kćeri, razmišljaju li ovako Kljakići ili Lučići... Ali, ja sam zadovoljan! Kao da imam sedam sinova...
Ona ranija želja za sinom mogao je biti neki mladićki san. Ovome danas, život me naučio... I to je tako... Srećan sam i tačka!

Žarko JANJIĆ (Dan)