Bježanje dosadilo (a od dobra niko nije bježao). Plaćao i što treba i ne treba. Neko propisao: ''Uz telefonske račune dolazi TV pretplata na signal RTRS, a signala nema, ili ako ga ponegdje ima onda je to loše i povremeno''. Plaćao registraciju poljoprivrednih gazdinstava ( svi postadosmo gazde), a da bi ostvarili bilo kakvu premiju i podsticaj, gazde moraju da plate protivgradnu zaštitu. Protivgradna zaštita u Hercegovini je : ''Počne grad, a ti mašice na prag''. Plaćao registraciju stočnih grla, nekakve preglede od ko zna kakvih i nikad utvrđenih bolesti. U sklopu registracije vozila plaćao troškove vodoprivrede, putarine... A većina puteva onakve kakve je ostavila Austro – Ugarska monarhija.

Obični ''mali'' ljudi ćutali, stojički podnosili.

Iskustvo govori : ''Sve poslijeratne godine su teške''. A kod nas najviše takvih godina.

Narod ko narod. Ne boli ga neimaština, bole ga nepravde. Da bi opstao bira šta je manje, a šta više važno. Manje važnog se odriče ''steže kaiš''. O svemu se priča... Uz zajedljive komentare, i na račun komšija, i na račun ''visoke politike'' uvijek je prisutna doza humora. Na sve ima primjedbe.

- Fond penzijskog osiguranja – opterećen ''kupljenim penzijama'' – gdje su kupcima vozači i pratioci.

- Mizeran borački dodatak – uzmi kredit, kupi žicu i zagradi što si oslobodio, ili ko ti je trebao braniti kuću Rusi ili Kinezi... Šta bi ti penziju, a možeš plug vući.

- Za neredovan i nizak dječiji nadoplatak – ko će hraniti tvoju djecu, ko će tvoje ćeife plaćati... Da si na zapadu pa da uštineš dijete ono bi zaplakalo, a poslije toga bilo bi zbrinuto.

- Veliki projekti – velike prevare...

Običnog  ''malog'' čovjeka, ''veliki'' se sjećali jedino pred izbore. Obećavali vozove, rudnike, centrale, kule i gradove, a od svega ostalo ''Obećanje ludom radovanje''.

Uvijek kolone skupocjenih automobila, ponekad helikopteri, pratnja...

''Ima se može se''. A glavna priča, priča o štednji, priča o zaštiti interesa RS, o preovladanju razlike u razvijenosti sjevernog i južnog dijela, o stvaranju uslova za podnošljiv život...

Obični ''mali'' čovjek začuđeno komentariše : '' Kakva kriza'' ... '' Pa kriza mi je čitavog života''.

Sjetih se pitanja upokojenog Patrijarha Pavla, upućenog ocu Filaretu :'' A čime bi dolazili da se nisu zakleli na skromnost''.

Običnom ''malom'' čovjeku teško pada to što cijene rastu, uvođenje novih poreza, akciza različitih vrsta, za njega je samo rast cijena. Ono što on proizvede, teško proda, cijene uvijek iste. Poredi. Pravi odnose među robama. Čudi se. Teško mu pada to što dijete poslije završene srednje škole nema posla, mora na ulicu ili na njivu..., poslije završenog fakulteta, ako i dobije posao, dobije ga daleko od kuće. No i to je sudbina Hercegovine – ''Druge naseliše, sebe ne raseliše''.

Htjeli nehtjeli priznati, pomaka ima i u opštini Berkovići, i u ostalim opštinama Istočne Hercegovine. Život postaje podnošljiv. Mnoštvo problema ostalo, ali šta možeš ''Pa nije niko potpisao pakt sa Bogom da sve probleme riješi''. Lagano se stvaraju institucije, no i to postaje predmet kritika – šta će ih u MUP-u toliko, šta će ih u Domu zdravlja toliko, šta će srednja škola, šta će ih u školi toliko, ko je kome namjestio posao, gdje je ko bio u vrijeme rata...

Ali svima lakše. U institucijama jedne od najmlađih opština RS ''mali'' čovjek, kako tako mogao je da riješi većinu svojih problema, da zadovolji svoje potrebe : da se javi ljekaru, uradi nalaze, kupi lijekove, produži različita dokumenta, školuje djecu, plati račune, kupi novine...

Prođoše izbori. Priča o krizi dobija na intenzitetu. Najavljuje se ''kresanje'' javne potrošnje. ''Mali'' obični ljudi ništa ne razumiju, ne mogu da se snađu. Za krizu nisu krivi '' Ni luk jeli ni luk mirisali''. Ali ceh moraju da plate.

''Drgi jeli i jedu grožđe, a njima trnu zubi''. Obistinjuje se stara narodna ''Lomi se gdje je najtanje''.

Najavljuju se strateški potezi sa ciljem očuvanja i jačanja RS. Rezovi na sve strane : u MUP-u, u zdravstvu, u obrazovanju, u kulturi. Najave strateških poteza i svakodnevnica, stvaraju sumornu sliku u Berkovićima. Ne znam da li postoji i jedna opština u RS, osim Berkovića u koju ne dolazi štampa. Signala RTRS nema na najvećem dijelu opštine (šta je sa pravom čovjeka na tačno i blagovremeno informisanje).

Zatvorna banka, veliki problemi i za ono malo privrednih subjekata, plaćanje računa, polaganje dnevnih pazara u susjednoj opštini Bileći udaljenoj 40 km.

Najavljeni strateški potezi postaju sudbinski potezi i za stanovništvo Berkovića, ali i ostalih dijelova Hercegovine. Hoće li se za najobičniji laboratorijski nalaz ići 40 km, isto toliko ići po penziju, ići da se ovjeri zdravstvena knjižica, kupi lijek, produže dokumenta, hoće li se za obično vađenje zuba ići 40 km. hoće li se stanovništvo rubnih sela osjećati sigurnim.

Molimo stratege ''najavljenih '' mjera da prije njihovog provođenja još jedanput pogledaju karte hercegovačkih opština ( sa kim graniče), upoznaju se sa infrastrukturom, putnim komunikacijama, vezama, sa strukturom stanovništva, da razmisle o njegovim potrebama i načinu zadovoljavanja istih.

Da razmisle o racionalizaciji, a ne o ukidanju institucija. Hoće li strateški potezi granične opštine Berkovići, Ljubinje, Nevesinje, Kalinovik, ostaviti bez stanovništva? Hoće li suverenitet biti suverenitet šuma, brda i livada? Hoće li područje Hercegovine postati veliko lovište sa nekoliko lovočuvara?

Kojović R.