U hercegovačkom krasu, gdje se čvrsto miješaju fikcija i stvarnost, vijekovima žive legende i predanja o zakopanom blagu, a posebno bljesnu u godinama kriza, neimaština, oskudica. Baš kao što su ove u kojima upravo živimo. Jedna od tih legendi odvodi nas na Straževicu, na samu granicu između nevesinjske i berkovićke opštine, na najvjetrovitiju hercegovačku uzvisinu - gdje i po žarkom vremenu vjetrovi “zbore i zboruju”.

Tragični pokušaji

Legenda veli da su Turci, još u onim davnim vremenima, naredili da se pravoslavna crkva na planinskoj uzvisini kod Gornje Trusine, između Nevesinja i Berkovića, zatrpa drvljem, kamenjem, siparom i zemljom. Kad se malo zdanje našlo pod zemljom, pronijela se priča da su u crkvi, jedan uz drugog, ostavljeni badanj pun bikovog mesa, badanj pun prosa i badanj pun zlata – a biće proklet svako ko crkvu počne da otkopava sve dok ne stigne čas da badanj prosa i badanj bikovog mesa budu vrijedniji od badnja zlata!!!

Ljudi su, reći će naš sagovornik Sava Šetka (na neki način junak ove priče), i pored upozorenja i prijetnji, nastojali da se dokopaju zlatnika. No, svaki pokušaj završio bi tragično... 

-    Onda je - priča Sava - sad je to već istorijski podatak, proto Vlado Kundačina 1936. sa mnoštvom kopača iz Nevesinja i Dabra, probao da odgonetne šta se krije ispod ove gomile mekane zemlje na Straževici. Čim su počeli da kopaju, vedar dan se naglo preobrazio u oluju... Vjetar je bio toliko jak da su se kopači, na 1024 metra nadmorske visine, morali držati jedni za druge, da ih ne sune dolje u Dabarsko polje; a onda su ih iz mračnog, i naglo nadošlog oblaka, zasule krupne i hladne kišne kapi... Pokušaj je propao, a proti Kundačini je ubrzo umrla supruga! 

Miš i zlatnik 

Za protinicu se govorkalo da je slabašna zdravlja i prije toga, pa ne mora se baš sve dovoditi u vezu sa pokušajem otkopavanja crkve. Možda bi - nastavlja Sava - taj slučaj vrijeme izblijedilo, da se nije desilo nešto još čudnije. Šta? 

-    Dok je čuvala ovce, gore oko samog vrha Straževice, po lijepom i bistrom vremenu, jedna pastirica iz roda Babića iz Gornje Trusine, spazi neobičnu kretnju. Iz male rupe na vrhu, gdje su oni raniji Kundačini kopači kopali, promoli se miš... i odozdo, iz dubine, izgura – zlatnik! Potom se brzo vrati pa izgura drugi, koji bljesnu na suncu, a onda uze onaj prvi i odnese ga nazad u dubinu. “To je to. Crkva sa badnjem zlata je stvarno dolje”, pomisli pastirica. I zgrabi onaj drugi zlatnik prije nego što se miš vrati... Cijelo popodne ga je siromašna djevojka stiskala u vlažnoj ruci, radovala se nenadanoj sreći... Uveče ga donijela roditeljima i ispričala šta se dogodilo. Iznenađeni neobičnim darom, roditelji su te noći kasnije usnuli. Majka se, pred zoru, razbudila prva, još jednom je uzela zlatnik sa stola, okrenula ga spram čkiljave lampe, pomazila rukom... Ušla je potom u drugu sobu da probudi kćerku, bilo je vrijeme da stado opet krene na pašu, na Straževicu. I kad joj je dotakla lice – zanijemila je od užasa, bilo je posve hladno – mlada pastirica je već satima bila mrtva!!!

Misteriozna smrt djeteta

 I samom Savi Šetki iz berkovićkog sela Hatelja, za koga rekosmo da je na neki način junak ove naše priče, na Straževici je prije Drugog svjetskog rata stradao brat Ratko. Dok su se hateljska djeca igrala u hrastovom gaju, zanesena cikom i grajom, mališan Ratko Šetka je nestao. Pola dana su ga tražili. Zalud. Onda, pred veče, kad su se stariji napokon uzverali liticama sa hateljske strane do one velike humke, za koju se pričalo da u sebi sakriva zakopanu crkvu, imali su šta vidjeti: dijete su našli na samom vrhu Straževice, na nesreću mrtvo!

-    Eno, ondje gore – pokazuje nam Sava na straževački vrh, pa poslije duge pauze produžuje: 

-    Nikad, ni do dan-danas, nisam saznao šta se stvarno događalo onog davnog dana sa mojim bratom Ratkom, kako se kao malo dijete, pošto smo ga izgubili iz vida u gaju, uspio uopšte uspeti ovdje – kako je, i od čega je umro. I danas mi se čini da se dijete tu samo nije moglo uzverati, a nemam ni odgovora kako je drugačije moglo stići do vrha, ako nije kakva druga, meni nepoznata, sila... 

Decenije i decenije prolaze. Straževica mi i dalje krije tajnu... A što se tiče otkopavanja one crkve, pita se Sava Šetka poslije dužeg ćutanja, nije li ovo s ludim kravama u svijetu neki znak? Znak da bi badanj bikovog mesa mogao vrijediti kao badanj zlata!?

-    Ne znam, ne znam... A i nije moje da o tome govorim – zaključit će, popravljajući kačket i nevoljko odmahujući rukom, dok nad Straževicom gore vjetrovi i dalje zbore, i možda nam i dalje štošta poručuju, što u vrijeme ovih kriza ne umijemo čuti ili protumačiti. 

MOĆ STIŽE ISPOD ZEMLJE

Narod Berkovića i Nevesinja smatra da je Straževica sveto mjesto, mjesto koje zrači posebnu energiju i rado posjećuje ovaj vrh, posebno ljeti. Ispod njenog vrha u stijenama je mali izvor u kome vode ima čak i u vrelom avgustu, a za koju se tvrdi da je ljekovita. Malo dalje od izvora je i Šuplji kamen. Svako, kažu, ko želi da mu se neka želja ispuni treba da na nju misli i tri puta prođe ispod Šupljeg kamena – pa će sve biti onako kako je poželio!

Ljudi vjeruju i u jedno i u drugo: piju vodu i prolaze ispod kamena. 

AUTOR: ŽARKO JANJIĆ IZVOR: AURA