.Pesak je gradivni materijal ali i fluid prolaznosti.Čovek je samo prolaznost ako se nije ukorenio u sudbini.Onoj sudbini koju stvara svojim aktivnim odnosom prema životu i nasleđu.Unutrašnje pritiuvrečnosti između žita svagdašnjeg i tajni,otkrivanje smisla skrivenog iza slike stvarnosti,nepokorenog senzibiliteta duha... samo su neki putevi ka pričama Srđana Milićevića.Želeći da pomiri nepomirljivo,da nadiđe nacionalne i prizemne stereotipe Milićević vodi svoje junake između vere i sumnje,života i smrti,uspona i padova „velikih“ nacionalnih priča i pojedinačnih sudbina u kolektivnim stranputicama i ( samo ) zaboravima.
Rat je vremenski i dramaturški okvir ovih priča,kao direktan i skriven motiv.Večni rat koji traje kroz sve mirne periode,zakrvljenost između naroda i braće,sukob kao nastavak skrivenih netrepeljivosti iz vremena „mira“,mir kao kob i ispovedanje duha rata.Stanje u kome se,kako je to davno primetio H.L.Borhes.“zakonitosti vrste najbolje vide i prepoznaju „ Život u kontekstu takvog večnog stradanja je kao reč;stiže u svet kao pojam,imenovanje,doživljaj;organsko jedinstvo između slike i pojma.
Priče Srđana Milićevića stvaraju novo i drugačije jedinstvo između čoveka i istorije,nacije ,sudbine , i specifičnosti etničke,lingvističke i duhovne mape nastale na temelju vekovnog iskustva življenja i trajanja,na jednoj teritoriji i u jednom jeziku i krajoliku,koji je više oslikan duhom nego geografskim odrednicama.Sve linije priča se sjedinjuju u sferi gde ne postoje izgovori,hipokrizijsko meandriranje između pojma i značenja,već samo uspenje i pad,kazna i pokora-jedini put i način da se dođe do jedine i samo jedine istine.
Petar V.Arbutina