Ipak, mještani berkovićkog sela Dolovi će vam uglas reći da je njihova seoska prodavnica po svemu bila specifična, ako ni po čemu drugom, ono barem po tome što je jedna od prvih seoskih prodavnica otvorenih u doba socijalističke obnove i izgradnje, a inicijator za njeno osnivanje bio je Todor Šukić koji je, slažu se Dolovljani, bio i inicijator svega naprednog što je stiglo u selo, struje, puta i svih zajedničkih seoskih akcija koje su se vodile za dobro sela.

„Sjećam se dobro da je ovo bila prodavnica Trgocentra iz Stoca, broj 725, jer sam nakon pokojnog oca ja nastavio da je vodim i bio svjedokom raznih događaja koji su se ovdje dešavali, dogovarali smo se ovdje oko struje, oko puta, oko svih zajedničkih akcija, a bogami se ašikovalo i cure zagledalo, tako je to tada bilo“, prisjeća se sin pokojnog Todora Milivoje Šukić koji tvrdi da je sve krenulo 1972. godine, kada ni neka udaljenija naselja u Trebinju nisu imali prodavnicu.

Nekoliko godina po osnivanju prodavnice Todor se penzionisao, a posao prepustio sinu koji je do 1985. godine radio u ovoj, a onda prešao u prodavnicu u selu Strupići.

Prisjećaju se Dolovljani da je nakon što je početkom sedamdesetih godina uska makadamska staza pretvorena u pravi seoski put, tim istim putem u selo stigao i jedan novi, moderniji život koji je podrazumijevao i struju, a za takav napredak su se  zauzeli svi mještani.

„Struju smo dobili 1968. godine, kada se cijelo selo diglo na akciju. Danas, prijatelju, takvog rada i takve sloge nema, jer su sva seoska djeca, kada bi se iz škole vraćala, da ne bi išli praznih ruku, sa Berkovića nosila sitniji elektro materijal koji mogu ponijeti, a stariji donosili sve ono drugo što se može ponijeti, da bi kamionima stizali samo stubovi i one krupnije stvari. To je baš bilo vrijeme obnove i izgradnje“, prisjeća se dalje Milivoje.

Kamionima je dolazila i roba za prodavnicu bez problema, jer je put u dobroj mjeri bio i cementirana, ponovo zahvaljujući zajedničkim radom i zajedničkim sredstvima u kojima su učestvovali i mještani i opština Stolac kojoj su tada Berkovići pripadali kao mjesna zajednica.

U prodavnici se, osim prehrambenih proizvoda, mogla kupiti i odjeća, obuća, čavli, potkovice, jer su u prodavnici Dolovi kupovala i sva okolna sela Berkovića, a i ovdje je moglo kupovati „na teku“, odnosno, pokojni Todor bi seljaku samo rekao – nosi, platićeš i niko mu nikada zaista nije ostao dužan. 

„Pravo je čudo bilo kada su se u prodavnicu počela nabavljati, recimo, moderna sredstva za higijenu i čišćenje, a da ne govorim kasnije u Strupićima kada smo nabavljali i građevinski materijal i slične stvari, za koje bi seljaci često pitali čemu služe jer to nikada prije nisu koristili i gledali“, nastavlja dalje Milivoje.

Pred prodavnicu se dolazilo uglavnom konjima - ljudi namirnice nametnu u vreće, popiju po koju sa svojim prijateljima i poznanicima, natovare onda konja i put pod noge.

Milivoje kaže da se drugačije nije moglo, jer do većine sela nije bilo puta kojim bi mogla ići vozila, a kada su se uradili kakvi takvi putevi iz prodavnice bi se natovairo kamion i razvozio po selima namirnice, kako se seljaci ne bi mučili dolaziti konjem do prodavnice.

„U to vrijeme je bila i jedna anegdota o nekom Savi koji je po čitav dan razvozio namirnice po selima, pa ostajao gladan, a koju je on sam smislio – Svuđe kava niđe tava, kuku tebi jadni Sava“, prisjeća se Milivoje i takvih trenutaka.

Prisjeća se i da je tada bio drugačiji zakon, da se držao svaki red, da nikada nije  zakasnio na posao, nije imao ni dana bolovanja, ali su i svi drugi, cijelo okruženje, držali red.

To se, kaže, vidi i danas u Dolovima, gdje su seljani (iako je onih koji stalno žive u selu ostalo malo) samo svojom slogom popravili i asfaltirali cjelokupan putni pravac od oko 7 kilometara do Berkovića, priključili svako domaćinstvo na vodovodni sistem, urađena je i javna rasvjeta pa se ono malo mještana selom može i noću slobodno kretati, a što je najzanimljivije, pokriveni su i bežičnim internet signalom.

Ipak, samo se od poljoprivrede nije moglo živjeti, pa su i Milivojeva braća otišla na visoke škole, gdje je jedan završio mašinski, a drugi poljoprivredni fakultet, ali život tako donio da jedan pogine u proteklom ratu, a drugi odseli u Kanadu, tako da danas rodnu kuću i seosku prodavnicu koja je bila u njihovoj kući obilazi samo Milivoje.

Ovdje je, kaže, nekako najzadovoljniji,u svome selu gdje obilazi grobove pokojnog brata i oca, na svome rodnom pragu, na pragu one iste prodavnice gdje je započeo radni vijek i koje će se, dodaje, sjećati dok je živ...

Izvor.Tekst i foto

SARANSAK