Teška vremena

- Nisam završio medicinsku školu, ali sam u vojsci bio taj rod i tu sam ispekao zanat pa mi se kasnije to priznalo kao škola. Moje prvo zaposlenje bilo je u Koštanoj bolnici u Stocu 1954. godine, zatim sam malo radio i u bolnici Koševo u Sarajevu. U Berkoviće sam se vratio 1960. godine, službovao do penzije 1988. i tu, evo, i danas živim - priča Budo.

Prisjeća se vremena kada su Berkovići bili mjesna zajednica u općini Stolac, bez struje, s tri gradske česme, a od ustanova su imali samo osnovnu školu i poštu s dva poštara i telefonom na kurblu. Kaže da su to bila teška vremena, kada se u svemu oskudijevalo.

- Flašica spasonosnog streptomicina, naprimjer, bila je 1.000 dinara, a taman toliko je koštao najbolji dabarski vo. Injekcijske igle nakon upotrebe nismo bacali već smo ih otkuhavali - prisjeća se Budo i dodaje da su ljekari bili cijenjeni ljudi, a da su u mjesta poput Berkovića dolazili jednom ili dvaput mjesečno, dok su ih u međuvremenu mijenjali medicinski tehničari.

- Nema kuće oko Dabarskog polja u kojoj nisam bio. Mogu vam tačno navesti kako bi vas u svakoj od njih dočekali, čime bi vas ugostili. Bio sam im, što bi danas rekli, porodični ljekar. U torbi sam nosio šprice, toplomjer, zavoje, pokoju tabletu protiv zubobolje, glavobolje, temperature - prisjeća se Budo.

Bez odbijanja

Znalo se desiti, kaže, da prenoći kod nekog domaćina jer se tada išlo pješice, a on se noću nije mogao vraćati kući.

- Mnogo puta se desilo da me seljani zamole da im usput, kada sam već tu, pregledam kravu ili konja. Znajući koliko im je stoka vrijedna u svakodnevnom životu, nisam ih odbijao i pomagao sam koliko sam znao - kaže Budo.

Injekcija u žbunju

- U mom radnom vijeku dešavalo se svašta. Idem, recimo, da pregledam jednog pacijenta, a na putu sretnem drugog koji je pošao meni u Berkoviće da mu dam injekciju. Vidim u blizini žbun i malo ledine pod njim. Pacijent tu legne, dam mu injekciju i nastavim dalje - prisjeća se Budo.

Autor: P. M. Avaz.ba