Opijelo su služili vladika Zahumsko-hercegovački Grigorije, umirovljeni Atanasije, mitropolit dabrobosanski Nikolaj, vladika lipljanski Teodosije, vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije i aljaski Nikolaj. Vladika Grigorije sa suzama u očima oprostio se od duhovnog pastira cijele Hercegovine.

"U životu oca Simeona uvijek i svakog časa bio je Gospod. Kao Bogonosac i Hristonosac hodio je tiho ovom zemljom prolazeći kroz mnoge bure i iskušenja, a sada je došao u tiho pristanište. Život od samog rođenja bio je hod ka carstvu božijem jer je od najranije mladosti dok su druga djeca i mladići okušali život misleći da je on u slasti i snazi, on se opredjelio za svečtenički i monaški život. Njegova golgota počinje 1941. godine kada je počela i golgota Hercegovine u Drugom svjetskom ratu. Njegov otac Petar bio je nosilac Karađorđeve zvijezde, i zbog toga su ga ubili među prvima. Mislili su da će tu tvrdu stijenu razlomiti, ali je na tom kamenu iznikao ovaj stameni bor koji je nosio ime Slobodan. Slobodan je izgubio oca, majku, braće sestru, a onda se zamonašio kod crnogorskog vladike Joanikija. Čitav život pomagao je i sliužio drugima, i uvijek je imao strpljenja i razumjevanja prema svima, čak i prema onima koji su mu pobili najmlije. Prije desetak dana razgovarali smo dugo, o svemu, a onda me je pitao da li je teško bolestan. Rakao sam mu da smo svi mi na zemlji ponekad teško bolesni, a onda mi je rekao da se onda svi molimo Gospodu da ga što prije uzme u svoje naručje, a Bog mu je uslišio molitve na Malu Gospojinu. Poslednji put je služio božansku liturgiju na Ilindan, na svom Hrgudu, a potom je došao u manastir i ugasio se kao kandilo. Poslije Drugog svjetskog rata on i petorica sveštenika sami su u Hercegovini sve opsluživali, a sada mu je na vječni počinak došlo šest vladika. Poštovao je svakoga, od najmanjeg djeteta do najstarije starice i nikada nikome na sjenku nije zgazio i zato je doživio da mu ovoliko ljudi i vjernika iz svih krajeva dođe na sahranu, " rekao je vladika Grigorije.

Arhimandrit Simeon Biberdžić nakon kraće i teške bolesti upokojio se u nedelju, na praznik Male Gospojine. Živio je mučenički život i bio je najpoštovaniji monah u Hercegovini i jedan od najstarijih u cijeloj Srpskoj pravoslavnoj crkvi i zbog toga su mnogi pretpostavljali da će on imati čast da iz Svetog pisma izvuče kovertu sa imenom nekog vladike ako dođe do izbora novog patrijarha.

Ustaše su mu u rodnom Stocu pobile svu porodicu, a on je nakon što je čudom preživio zahvaljujući nekom fratru zamonašio se sa 18 godina u Cetinjskom manastiru. Nedugo poslije toga bio je zarobljen od strane Nijemaca i deportovan u Logor Dahau.

Nakon Drugog svjetskog rata na nagovor patrijarha Gavrila Dožića i vladike Nikolaja Velimirovića vratio se u Hercegovini gdje ga zbog vjere progone komunisti. 1992. godine ponovo je morao da bježi iz rodnog grada, a te godine ,tadašnji vladika zahumsko-hercegovački Atanasije postavlja ga za igumana manastira Dobrićevo.

Nakon toga manastir je oživio i život u njemu je obnovljen. Iguman Simeon sahranjen je u nedovršenoj kamenoj kapeli u porti manastira Dobrićevo.

Dodatak 1 : Umirovljeni vladika Atanasije Jeftić rekao je da priprema knjigu o arhimandritu Simeonu Biberdžiću i da bi ona uskoro trebala da ugleda svjetlost dana.

Nebojša Vukanović / Dan