.

-Sad kad znamo da je ovaj film završen najljepšim hepiendom, recite nam nešto o njegovim ranijim, manje poznatiom epizodama!

- Pa, završili smo veliki posao...čitava ova godina do sada bila je, u stvari, priprema za takmičenje u Kavadarcima. Taj Balkanski šampionat jedino je zvanično pionirsko prvenstvo, koje je u pravom smislu riječi - zvanično. Nasatupali smo i do sada na velikim turnirima, na službenim takmičenjima na nižem nivou, ali sve to je bilo u fukciji priprema za Balkanski šampionat. S obzirom na to da sam bio zadovoljan pripremama, što znači da su se odvijale po planu, bio sam optimista. Odnosno, bio sam ubijeđen da će Aleksandra uzeti jednu od medalja u Kavadarcima. Međutim, kad smo stigli u Makedoniju, kad sam vidio žrijeb, s kim se sastaje u prvom meču, taj optimizam je prilično splasnuo, mada sam i dalje vjerovao da ona to može. Ali, kad je došao prvi dan takmičenja, kad je odradila prvi meč protiv Turkinje Nursel Eren, koja na Balkanu slovi za jednu od najboljih takmičarki, kad je prošla prvo kolo, onda sam u njoj vidio balkansku prvakinju!

-Igrom slučaja Aleksandra se ponovo, u finalu, srela sa Nursel Eren, što govori da je ta takmičarka poslije nje, zaista bila najbolja takmičarka u kategoriji do 63 kilograma.

-Finalna borba bila je, po meni, jedna od najboljih borbi na tom prvenstvu, Aleksandra ju je briljantno odradila...Na samom kraju takmičenja pobijedila je Turkinju sa 10-0, iponom!

- Uspjesi na dva turnira u Hrvatskoj i onom u Austriji, ipak, su jasno govorili o njenoj dobroj formi_

-U Rijeci i Splitu pobjede je ostvarivala u prvoj minuti meča. U Gracu, gdje je nastupilo 138 klubova iz skoro svih zemalja Evrope, imala je četiri vrlo teška meča. Tu se borila protiv takmičarki čije zemlje slove za velesile u Evropi u ovom sportu, kao što su Velika Britanija, Italija, Austrija, Francuska...Sve, osim Ruskinje, je pobijedila i to mi je dalo za pravo za mislim da je “zrela” za neku balkansku medalju.

-Ne krijete, naravno, radost zbog ovog uspjeha, kome ste i sami znatno doprinijeli, ali uvijek, pa i u ovakvim prilikama, naglašavate da Džudo klub Berkovići nije samo Aleksandra Samardžić_

-Ne bih ni u kom slučaju želio da se shvati da se džudo klub fokusirao samo na nju i njenu zlatnu medalju. Moram da istaknem da Džudo klub Berkovići ima 40 članova, ja volim da kažem da su svi oni takmičari. Jako mnogo ima talenata sličnih Aleksandri, a po mojoj procjeni i boljih...U stvari, imamo zavidan broj talentovanih, radnih takmičara, dobrih učenika, potiču iz dobrih porodica, vaspitani su, imaju jako lijepu prespektivu. Kao trener, mogu da kažem da ću dati sve od sebe da i ta djeca, kao i moje dijete, uspiju - da postignu što je moguće bolje rezultate...Za sad bih još od takmičara spomenuo državne prvake Igora Đuricu i Kristinu Šakotu, koji iz turnira u turnir osvajaju samo prva mjesta - prvaci su Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u višim uzarsnim kategorijama od onih kojima sami pripadaju, što je pravi podvig u ovom sportu.

-Ovaj list je pisao o vama kad ste počeli rad sa djecom, kad niste imali ni strunjaču. Kako vam to iz današnje perspektive izgleda_

-Čak i meni samom izgleda sada nevjerovatan naš početak, te ne znam ni sa čime da uporedim tu činjenicu. Padati na beton kad vas neko baca nije ugodno, to mi izgleda pomalo suludo...Ali, eto, tako smo počeli, jer drukčije se nije moglo...I danas mi treniramo u uslovima koji nisu adekvatni za postizanje velikih rezultata, ali, ipak uspijevamo. Radimo u sali u kojoj prije svakog treninga postavljamo strunjače, poslije ih podižemo. Kad razgovaramo sa kolegama, oni ne mogu da povjeruju.

-Šta da se uradi_

-Možda će izgledati preambiciozno ovo što kažem, ali mislim da je na prostoru Berkovića neophodno izgraditi džudo salu, odnosno salu za male sportove i borilačke sportove, gdje će se moći postaviti rekviziti, koji služe za tu vrstu sporta, gdje se neće morati sklanjati strunjače poslije treninga...Druga stvar, potrebna su i finansijska sredstva. Svjestan sam činjenice kako takmičari postaju imena - oni ne mogu imati odgovarajući broj potrebnih treninga u našem klubu. Mi ćemo morati da putujemo po kampovima, kako sedmičnim, tako i dnevnim, moraćemo shvatiti da se vrhunski sportski rezultat ne može postići trenirajući u Berkovićima, Ne možete direktno iz Berkovića otići na Evropsko prvenstvo! Moramo prije toga obilaziti veliki broj međunarodnih turnira gdje ćemo napraviti selekciju, gdje ćemo napraviti kalendar takmičenja i priprema...Pa koliko mognemo, toliko ćemo imati uspjeha, činjenica je da to ne možemo sami, ali nadam se da će relevantni faktori shvatiti o čemu se radi, da će nam pomoći...

-Vi ste džudo počeli trenirati kao 16-godišnjak. Tada je u ovom sportu bila posve drugačija situacija_

-Jeste. U ono vrijeme pionirska selekcija uopšte nije postojala: ja sam počeo treniratu džudo kao srednjoškolac, kad sam došao u srednju školu, to je bilo u džudo klubu “Bosna” u Sarajevu. Postao sam majstor 1981, na kampu u Zaostrogu, tad se samo na tom mjestu moglo položiti za crni pojas. Danas sam majstor džudoa treći dan, sledeće godine ispunjavam uslove da polažem za četvrti dan, što ću obavezno iskoristiti!

I, na kraju, šta vas rijekto pitaju, a o tom biste htjeli nešto da kažete_

-Pa, rijetko me pitaju o nečem jako vrijednom, a to je o odnosima u klubu. Oni su okosnica naših rezultata. Imamo jako zdravu sredinu, polazeći od takmičara do njihovih roditelja. Odnosi su jako korektni. Imamo određenu podršku od opštinskih struktura, ali da nemamo podršku roditelja, da se roditelji takmičara u to ne uključuju sa tolikom snagom ne bismo imali ovakve upsjehe. Zato ne bih želio da to ostane u sjeni…

Žarko Janjić /Dan