U Hercegovini je, kažu, svaki drugi čovjek pjesnik ili govornik, a svako mjesto, zdanje ili čak najmanja građevina imaju svoju legendu. I dok jedni tvrde da je mašta Hercegovaca nadomještala materijalna bogatstva, a drugi tvrde da duhovnost nema nikakve veze s tim, u jednom se sigurno slažu svi u cijeloj ovoj regiji istočnog dijela Hercegovine nema mjesta ni zdanja o kome su se ispredale tolike legende kao o Straževici, brdašcu koje se nalazi u okviru planinskog vijenca Trusine, između opština Berkovići i Nevesinje.

Na ovom vidikovcu nalazi se crkvište, mala kapela s drvenim svodom i jedna humka ispod koje je, po narodnom predanju, u davnim vremenima pokopana pravoslavna crkva koja vijekovima leži ispod posne hercegovačke zemlje, a njene više sile ne dozvoljavaju ljudskoj ruci da je otkrije svjetlu dana.

PREDANJA

Mještani koji se svakog ljeta, o Petrovom danu, okupljaju oko ovog mjesta na bogosluženju kažu da su svi oni koji su je pokušali otkopati bili otjerani natprirodnim silama i da će tako biti sve do onog dana kada im crkva sama pošalje znak da je došlo vrijeme da se to uradi.

`Prema predanju koje znaju gotovo svi stanovnici Berkovići, u selu Dabar u ovom kraju živjele su tri sestre plemićkog porijekla, za koje se tvrdilo da su iz plemena Nemanjića i da su im imena bila Straževica, Trojica i Gorica. Nemajući braće i bližih potomaka odlučiše da svoje bogatstvo utroše u tri crkve, tri zadužbine, koje nazvaše po svojim imenima, a da bi bile što autentičnije, narediše neimarima da ih postave tako da se od svake crkve vide one druge dvije i da se zvono s jedne čuje do one druge i treće i obratno.

Predanja još govore da su u takvoj simetriji bile da, kada se kuršum opali kroz zvonik Straževice, on prolazi kroz zvonike Trojice i Gorice, tako je taj pravac precizno izračunat.

Dolaskom Turaka na ovo tlo porušeni su mnogi pravoslavni hramovi ovog kraja, a među njima vjerovatno i dvije od tri crkve koje su gradile sestre zadužbinarke, ali je narod Straževicu, budući da je dominirala svojim mjestom na uzvisini, odlučio skloniti od očiju i ruku neprijatelja, jer su i sami pred njihovim najezdama morali bježati.

Iako su svjedoci ovih prastarih vremena davno poumirali, današnji mještani dabarskih zaselaka, poput Mihića, Đurica, Bjelica, Lučića, tvrde da su od svojih starih slušali kako su njihovi preci u crkvu sklonili crkvene odore, posude s bogosluženja i dragocjenosti koje su imali, kao i tri velika badnja (velike bačve) - u prvom je bikovo meso, u drugom proso, a u trećem zlatnici, kako bi se sačuvali dok se oni ne vrate.

S tih se puteva mnogi nikada nisu vratili u rodna sela, neki ostajući uz put da vječno počivaju, dok su se drugi raselili čak do Sinja i Varaždina, gdje i danas postoji mjesto Dabar. Treći su se, pak, vratili, ali crkvu nisu mogli otkopati.

Crkvu, međutim, ni Turci, koji su to pokušavali dva puta, nisu mogli otkopati jer bi oba puta dunuo takav vjetar da su u žurbi i panici skakali na konje, koji bi, ako su prethodno bili privezani, umirali u kovitlacima vjetra sa svojim jahačima, a pastiri su kasnije turske koporane nalazili stotinama metara daleko od Straževice.

U POHOD S AŠOVIMA

Svjesni da je pod zemljom veliko blago, ne samo mještani Dabra, nego i drugi koji su za to znali, polazili su u pohode Straževici s ašovima, ali ih je dočekivala nevidljiva sila ove bogomolje, za koju se nakon mnogih neuspjelih pokušaja počelo pričati da će se crkva otkopati tek kad se vrate onakva vremena kao što su bila onda kada su Dabrani bježali sa svojih ognjišta, odnosno kada se izjednači vrijednost one tri zakopane bačve, kada badanj bikovog mesa i badanj prosa budu vrijedni ili još i vredniji od badnja zlata.

O ovoj je legendi su mještani pričali i o onim pokušajima otkopavanja crkve koji se pamte, a posljednji je bio u ljeto 1936. godine.

Predvodio ga je prota Vlado Kundačina, a prisustvovali su mu i mnogi kopači, vjerujući da po ljetnom danu, bez trunke oblačka, ne mogu da se pojave gromovi i munje o kojima su slušali priče kada bi se pominjala Straževica. Međutim, najednom je, kažu, dunuo jak vjetar, tako jak da su se kopači morali držati jedan za drugog da ih ne odnese dolje u provaliju. Potom su se pojavili oblaci, zasule su ih neobično velike i hladne kapi ljetne kiše ali su, i pored svega, svi akteri događaja ostali živi i zdravi...

Međutim, poslije nekoliko dana umrla je protinica Kundačina, koja je u to vrijeme bila inače slabog zdravlja, ali su stanovnici tog kraja ove događaje ipak povezali.

Pričalo se, potom, da miševi iz podzemnih rupa crkve Straževice povremeno izvuku dukat ili neku drugu dragocjenost, ali niko nakon pokušaja prote Kundačine nije preduzimao sličan pohod jer su se još tada mještani ovog kraja zakleli da Straževicu više neće dirati.

`STRAŽEVICA VJEČNU STRAŽU ČUVA`

Prvo bogosluženje na Straževici, nakon Drugog svjetskog rata, obavio je 1978. godine proto Milenko Spremo, porijeklom Nevesinjac. Od tada svakog ljeta, druge nedjelje po Petrovdanu, ovdje se okuplja narod i obavlja služba, a u međuvremenu je podno humke podignuta i mala kapela, kojoj s velikom pobožnošću prilaze vjernici.

One čija je vjera jaka na samom vrhu, ispod jedne stijene, čeka ledena voda potoka Brestovice, sakrivena ispod stijene da je ne vidiš, ali rukom je možeš dohvatiti da se napiješ. I ovaj je potok, po predanju, tekao po površini zemlje dok crkva nije zatrpana, a kada su zatrpali crkvu on se jednostavno sakrio u stijenu, gdje ga nađe samo onaj ko vjeruje.

I danas, kada bilo koga iz ovog kraja upitate za to uzvišenje, on se okrene prema njemu, prekrsti se i kaže: `Straževica vječnu stražu čuva`, jer nikome do danas nije ostalo jasno šta je od svega toga priča i legenda, a šta stvarnost, gdje ona prestaje, a gdje počinje fikcija...