Ovaj je penzionsani berkovićki putar, međutim, zasigurno je poznat po tome svom traktoru,   starom punih pedeset godina i kao takav je najstariji u istočnoj Hercegovini.

O ovome gazda Milovan posjeduje i dokaze, jer, kako stoji u   požutjelim papirima, proizveden je daleke 1957., a prvi put je registovan 1960. godine.

“E od te 1960. godine do danas, on  se, vala, baš naradio, jer je prije Hercegovine orao po Vojvodini, gdje sam  ga kupio 1978. u Gajdobri i nikada me nije iznevjerio, pa i danas radi tako da se ne mogu požaliti”, ističe Milovan.

Riječ je o traktoru marke “Junior”, sa motorom “porše - dizel”, težine 985 i nosivosti 600 kilograma, proizvedenom u njemačkom gradu Fridrihšaufenu.

Onako kako ga je opisao bivši vlasnik, tako, kako kaže Milovan, radi i do današnjih dana, odnosno, malo je spor, ali ga nikada nigdje nije ostavio, nigdje nije ostao u brazdi i uvijek je fino orao.

“Pouzdan   je i još zadovoljava sve moje potrebe, a ponešto sa mojim starim traktorom uradim i drugim komšijama u selu”, dodaje on.

Traktor ima tri brzine i rikverc, ručni i nožni gas, a u svom kompletu nema ništa drugo od priključaka osim kosačice i pluga, takozvanog jednoobražnjaka, sa jednim lemešom, pa ore samo u jednu stranu, što usporava njegov rad. 

Što je najinteresantnije, motor traktora koji je izradila čuvena firma “porše”, radi sa  2.250 obrtaja u minuti i sa 822 kubika. Ima samo jedan klip, a jačina mu je, kako kaže Milovan, prema njemačkim normama 14 konjskih snaga, dok je prema našim parametrima 18 konjskih snaga i može razviti brzinu od svega 19 kilometara na čas.

Ali, iako mnogo sporiji od svojih rođaka novijih generacija, domaćinstvu Šutića je  sasvim zadovoljavajući  njegov rad, jer, kako ističu, sa njim ipak stignu sve na vrijeme uraditi.

Shodno mogućnostima, i potrošnja goriva mu je vrlo mala, pa   jedan dunum, ističe   gazda Milovan, može uzorati sa dva litra goriva, a ako ovim traktorom kosi, kaže da ne potroši  ni pola litra goriva po dunumu.

“Ulje  mu mijenjam redovno, filter sam mu samo jednom izmijenio, iako ga, iskren da budem, odavno nisam ni kontrolisao. U stvari, mogu da kažem da mi za sada za   dijelove nije trebalo ništa, osim što sam  jednom promijenio jednu diznu na njemu i što mu povremeno mijenjam gume, ali samo prednje”. 

Do proteklog rata ih je, kaže, nabavljao direktno na tvornici u NJemačkoj, a od rata na ovamo koristi gume domaće proizvodnje, iako one ne predstavljaju najadekvatniju zamjenu.

“Do  rata je njihova nabavka išla na vrlo jednostavan način. Ja bi poslao u NJemačku na fabriku pismo šta  mi treba, a  oni meni vrate drugo pismo sa cijenom. Ako mi se cijena svidi, ja  im opet vratim papire  sa narudžbom i sve to bi trajalo sedmicu dana. Sa druge strane, ako oni ne bi imali gume, upućivali bi me na Belgiju, gdje su vjerovatno imali svoju ispostavu i oni mi pošalju gume. Tu nije bilo zatezanja ko u nas.

Sad poslije rata ne znam kako bi to funkcionisalo, ne zbog Nijemaca,  oni su sigurno jednako poslovni, ali ne znam kako bi to sa našim poštama išlo. Pravo da vam kažem, nisam ni pokušavao, služim se sa ovim našim domaćim gumama.

Evo mu zadnjih guma, vjerovali mi ili ne, kako sam ih nabavio, još ih nijesam skidao sa felga, a vjerovatno su i vulkanizirale, tako da ne znam ni kako bi ih skinuo, osim kada se one same raspadnu. A eno, izgledaju ko da su nove”, nastavlja priču Milan Šutić, sjedajući u svoj traktor, radi   demonstracije njegove “snage”.

I dok se truckamo na staroj mašini, privodeći priču kraju, gazda Milan kaže da je odlučan u jednom - Stara  mašina nipošto nije na prodaju. Šali se da bi volio da je nov, a da je njemu dvadeset godina.

“Meni bi se nekako od ovog mog traktora bilo teško razdvojiti ko da je kućno čeljade, jer smo nas dva navikli jedan na drugoga, starac sa starcem, ali se još ne damo, nismo još za staro gvožđe. Meni je, doduše, blizu osamdeset i podosta sam stariji od njega”, kaže na kraju...

V. Duka