Đorđo Sladoje je djetinjstvo i ranu mladost proveo u Klinji

kod Uloga u Gornjoj Hercegovini, i ta činjenica je za njegovu

poeziju presudno važna. Duboka antropološka i

kulturološka proniknuća njegove lirike imaju uistinu

zavičajni zalog, posebno prepoznatljivu i ubjedljivu

hercegovačku nijansu, ponajprije onu jezičku. I Sladoje će

preko zavičajnih slika „stići do neslućenih dubina ličnog

i kolektivnog pamćenja i jezičkom čarolijom oživjeti ne

samo čuda i znamenja našeg razorenog patrijarhalnog

svijeta, nego i neke od ključnih mitskih, religijskih i

istorijskih simbola", kako je to on rekao za pjesničkog

sabrata Rajka Petrova Noga. Ako usljed istorij- skih

razloga nije imalo pravog kontinuiteta, srpsko pjesništvo

hercegvačkog zvora pokazuje bar jednu važnu pravilnost — u

njemu na počecima vijekova stoje po dvojica velikih; na

kapiji onog prošlog Aleksa Šantić i Jovan Dučić, a ovog

našeg Rajko Nogo i Đorđo Sladoje. Nogo i Sladoje su poetski

znatno bliži negoli Šantić i Dučić, ali potpuno svoji, i

kad je u pitanju lirsko viđenje Hercegovine.-rekao je Ranko Popović , rođen 1961 godine u Nevesinju,profesor na Filološkom fakultetu u Banja Luci i Istočnom Sarajevu.

Đorđo Sladoje

Ranko Popović

Zdravko Miovčić

Berkovićani su imali priliku da saslušaju i Zdravka Miovčića Rođenog 1958. godine u Ledićima, sa sarajevske strane Treskavice. Završio studije filozofije, svjetske književnosti i sociologije. Magistrirao u disciplini menadžmenta.

Radnu karijeru počeo u FAMOS-u, nastavio u vladinom sektoru, a zadnjih desetak godina i u nevladinom sektoru. Direktor je Ede od njenog osnivanja, 1998. godine.

Do sada vodio oko trideset projekata u BiH, te učestvovao u realizaciji niza međunarodnih projekata u BiH i u regionu zapadnog Balkana.

Autor i koautor nekoliko knjiga iz oblasti odlučivanja, lokalnog razvoja i lokalnog liderstva, te niza priloga koji su objavljeni u domaćim i međunarodnim publikacijama.