Prkose samo zahvaljujući brizi i njezi mladog hercegovačkog vinara Mirka Grahovca koji je sa svojih 16 godina preuzeo brigu o starom, zapuštenom vinogradu, vraćenom prvobitnom vlasniku poslije ukidanja zadruga.
- Kada su se zadruge raspale, otac je uspio da povrati zemlju i vinograd koji su zadrugari obrađivali. Otac je znao samo da je to vinograd, a kako se obrađuje i šta se radi, pitao je mnoge. Dešavalo se nekoliko puta da propadne čitava berba - priča Grahovac i dodaje da mu je otac prepustio brigu o vinogradu 1984. godine.
Mirko je od tada odgovoran za sve uspjehe i neuspjehe u vinogradu. Sve je to tako trajalo do početka ratnih sukoba, kada se Mirko posvetio u potpunosti vinogradu i proizvodnji vina i rakije. Vinograd je prehranio porodicu, za vrijeme i poslije rata, kada se vino prodavalo po jednu marku.
- Posadio sam oko tri hiljade loza na jedan hektar zemlje. Kupio sam 500 sadnica, a finansijski mi je pripomogao i ujak, jer kod banke nisam uspio podići povoljan kredit - rekao je Mirko i dodao da najviše ima vranca i žilavke, a i ostale sorte su zastupljene u manjim količinama.
- Uz čašicu rujnog vina u starom kamenom podrumu, gdje odiše duh prošlog vremena, a vijekovima se nije ništa mijenjalo, temperatura se kreće oko sedam stepeni - kaže Mirko pokazujući drvenu burad u kojoj čuva vino i rakiju. Iako tu ima savremene buradi od prokroma, najviše vina se čuva u drvenim. Prema njegovim riječima, sve se proizvodi na prirodan način, a sa tržištem nema problema. Rakija koja se peče u šezdeset godina starom kazanu je već prodata, a i vino je pri kraju.
Mirko se sa suprugom i dva sina u potpunosti posvetio poljoprivredi. Pored vinograda ima i voćnjak trešanja, koje prve prispiju i za koje se nakupci na čapljinskoj veletržnici otimaju.
- Posla ima dosta, ali može dobro da se živi, jer kad se sav prihod sabere, i supruga i ja imamo dobru mjesečnu platu - rekao je Mirko.
Htio je Mirko da bude fotograf kao njegov stric Gojko Grahovac. Završio je i školu za fotografa u Loznici 1987. godine i imao želju da otvori fotografsku radnju u Stocu, ali je fotografski aparat zamijenio uzgojem loze.
- Vrativši se iz redovne vojske, imao sam želju da u Stocu otvorim fotografsku radnju, a zaboravim vinograde i težak seoski život. Međutim, objekat koji sam mislio da iznajmim nisam uspio da dobijem i dok sam tragao za novim prostorom, zaratilo se i ja sam se u potpunosti posvetio poljoprivredi. Ne kajem se nijednog trenutka što se sve tako odigralo - rekao je Mirko.
Uspomena na prošli vijek
Iznad vinograda leži stara, zarđala školjka "opel olimpije", svjedoka prošlog vremena. Mirko nam pokazuje stare požutjele saobraćajne dozvole, u kojima piše da je ovaj automobil sišao sa trake u Njemačkoj davne 1957. godine. Jedan od vjerovatno najstarijih automobila na ovim prostorima čeka nekog kupca da mu sa ljubavlju vrati onaj nekadašnji sjaj prošlog vijeka.