pa mu je posvetio prilog "Strahinja i dva Kopenhagena", u kome se podsjeća da je Strahinja prije 18 godina, u istom gradu,  tada kao tehničar reprezentacije SR Jugoslavije, postavljao temelje kasnijim brojnim uspjesima reprezentativnim selekcijama Jugoslavije i Srbije.

O vođenskom zaseoku Kelezovina dao bi se snimiti odličan sportski dokumentarac. Iz tog zaseoka, na dva kilometra od Ljubinja, gdje žive samo porodice Pecelj i Turanjanin, korijene vuku mnogi sadašnji i bivši  profesionalni sportisti, znani odavde do Australije: fudbaleri, odbojkaši, rukometaši, košarkaši o košarkašice, o kojima piše Rade Likić, dovodeći vas na kraju priloga "Rasadnik sportskih talenata" da uzviknete onu čuvenu rečenicu "Ma, ljudi moji, je li ovo moguće?". A, evo, moguće je...Isti autor će vam kroz opširne zapise odgovoriti i na pitanja kako su Ljubinjci podizali crkve  u Americi i kakvu je medijsku slavu doživio jedan donedavno nepoznati stećak iz sela Vlahovića. U reportažnom zapisu Žarka Janjića saznaćete ponešto interesantno, a i duhovito, o velikim i malim Šotrama, porijeklom iz stolačkog sela Kozica - među kojima je i poznati reditelj Zdravko Šotra. U rubrikama o dobrim ljudima, "Ljubinjska riječ" donosi i prilog o berkovićkim humanistima, članovima Aktiva dobrovoljnih davalaca krvi, koji su se u velikom broju odazvali na septembarsku akciju u Ljubinju. Doznaćete ponešto i o lovcima - i ljubinjskim i berkovićkim, o pobjednicima tradicionalniuh uličnih trka u gradu pod Radovinjom, o tome kako je Opština Ljubinje obilježila ovogodišnju slavu, kako je jedna kamena ruža stigla iz Belih Voda kod Kruševca u ovaj grad.

Ima tu, naravno, još događaja "opisanih" kroz sliku i riječ. A i pomenuti su dovoljni da se potrudite da dođete do svog broja ovog mjesečnika, što ga izdaje NVO "Moja Hercegovina", uz podršku Opštine Ljubinje i UNDP.