„Još kao mali dječak, imao sam vjeru u sebe , da sve mogu, da sve znam.Često se pitam dali je to odlika nas u Hercegovaca, uticaj moje starije braće , ili, kako to narod kaže „tako se rodi“.Tako me jednog vrućeg vrućeg julskog dana ,okupan znojem i maćom,dok smo kupili sijeno na Dabarskim barama,stric Radoslav upi

ta: „Ljubane,da li bi znao da voziš avion?“.Ja kao iz topa odgovorih:Ma to je baš lako, nemaš gdje da zapneš.

Ovom skicom Ljuban Kašiković objašnjava sebe i činjenicu da se ni pred  jednim životnim izazovom nije predavao, od rodnih berkovićkih Milavića, do sadašnjeg Nju Džersija.

Temelji mog obrazovanja postavljeni su u školama u Strupićima i Berkovićima, a kasnije nadograđivani preko Mostara,Sarajeva,Vankuvera do Nju Džersija.Prvo znanje,prve lekcije su najbitnije, one se pamte kao i prvi koraci,kao i prve riječi.Imao sam mnogo početaka, koji su zahtjevali rad i dokazivanje.Po završetku Elektotehničkog fakulteta iz Sarajeva vraćam se u Mostar i zapošljavam u Unisu, u telekomunikacijama.Ratne godine me, kao i mnoge druge, pomjeraju, i 1992. sa suprugom Sanjom selim se u Kanadu, grad Vankuver...

Prva godina teška,živjeli smo dan za dan,učili engleski jezik,radili razne poslove i borili se za bolje dane.I po onom pravilu: ma kolikomputa pao-ustani, dođoše bolji dani.U Vankuveru,rodnom gradu moje djece,uspio sam i poslovno i kao sportista.Poslovno- radeći kao elektroinžinjer u Nortelu, u to vrijeme najvećoj kanadskoj kompaniji u oblasti telekomunikacija.Pošto sam godinama vježbao karate u Mostaru i Sarajevu, to sam odlučio da se oprobam u nekom klubu  u Kanadi.Jedne večeri poslije časova engleskog jezika,naišao sam na karate klub u u centru grada.uz moj skromni engleski jezik, razumio sam da vlasnik kluba i glavni trener sumnjičavo vrti glavom, kao da hoće da mi kaže:ma lako je to tamo, ali pokaži se ovdje... Moja upornost,rad,možda i tvrdoglavost ili srpski inat me dovela 1996. do bronzane medalje na nivo Kande i srbrene na nivou Britanske kolumbije.

... Amerika mi postaje novi izazov.Još iz Kanade dobivam primamljivu poslovnu ponudu od jedne od vodećih svjetskih firmi iz oblasti telekomunikacija Lucent, a sadašnje Alkatel-Lucent.tako moja porodica i ja 1997.godine mijenjamo Vankuver i obale Tihog okeana za Atlanski okean, državu Nju Džersi i blizinu Njujorka, gdje i danas živimo.

Kao član istraživačko – razvojnog tima, trenutno radim na testiranju novih tehnologija velikih kapaciteta prenosa podataka po optičkom vlaknu na velikim udaljenostima.U svaki dobar tim teško je ući, a nekada još teže u njemu ostati.Dakle u svemu ovome potrebno je mnogo rada ,znanja,upornosti,vjere u sebe,kuraža, a i dosta sreće.Ne kažu tek tako da sreća prati hrabre.Konkurencija je velika, jer je san većine inžinjera iz oblasti telekomunikacija da radi u kompaniji koja je izmislila prvi tranzistor (ispred zgrade u kojoj radim napravljen je vodotoranj u obliku tranzistora) UNIC ,C i ostale mnoge patente iz oblasti telekomunikacija, pa i drugih oblasti.

Još od svojih roditelja sam naučio da treba da pomognem drufima kad sam u prilici.Tako smo se i mi uvjek trudili da budemo aktivni u Srpskopravoslavnoj crkvi u Njuorku.Želja mi je bila i ostala da pomažem djeci i omladini, da prenesem svoja znjanja, iskustva i pobjednički duh.

... Srećan sam da moja djeca, kćerka Aleksandra i sin marko , koji su rođeni u Kanadi i žive u Americi imaju jaku vezu sa mojim rodnim krajem, da se trude da što više nauče o našoj kulturi,vjeri,običajima i uz to dobro govore srpski jezik.Oboje su odlični đaci,trude se da nastave tradiciju Kašikovića i ovdje u Americi.Jedan od srećnih trenutaka mi je bio kada je moja ćerka Aleksandra proglašena za najboljeg đaka u svojoj generaciji u osmom razredu.Održala je govor pred više odm hiljadu ljudi na ceremoniji povodom mature.Počast da Aleksandra kao stranac drži govor među uspješnim amerikancima posjetila me na moj uspjeh –kada sam na prvenstvu Kanade, oktobra 1996, imao čast da nosima zastavu Britanske Kolumbije kao najuspješniji takmičar te godine...

... I onda na kraju Kašiković poručuje mladim zemljacima u Berkovićima:budite vrijedni i samouvjereni,imajte cilj,ustanite ma koliko puta da padnete- i bićeteuspješni.U ostalom, zar i on sam danas nebi ponovio:Ma šta je voziti avion? Ništa!Samo kreni, nemaš gdje da zapneš!

Žarko Janjić