NA PLANINI SAMO JOŠ KOSOVI ZVIŽDUĆU!

 

Izgovorite još jednom dvije uvodne rečenice, ona dva naslova knjiga, pa ćete osjetiti koliko neke duboke sjete i žala ima u njima. Međutim, povratka nema... Rijeka vremena bespovratno otiče. Ostaje samo ono što u uspomenama možemo sačuvati, a u slučaju našeg junaka to izgleda ovako:

onoga davnog i još toplog posljednjeg petka u avgustu 1967. mlađani učitelj  Božidar Vojčić, rodom iz bilećkih Kuti, popeo se, odozdo. od berkovićkog Prevorca, kozjim stazama uz Hrgud, pogledao seosku područnu školu u kojoj će raditi, pa sad, drugim prečicama, u pratnji seoskog  trgovca Danila Milićevića, žuri da se javi u matičnu školu u Stocu.

PrateĆi ga komad puta, tamo dok planina ne obori prema gradu i pitomini rijeke Bregave, gdje je nekad stolovao Ali-paša Rizvanbegović (naređujući, uz ostalo, da se po južnim hrgudskim stranama sadi vinova loza), Danilo mu priča o nekim novijim  burnim istorijskim epizodama. Pa, stigavši do Majdana, odakle se riječna kotlina već vidi, pokaza mu rukom na sjeverozapad:

- Učo, ono ti je Đorđova greda. Tridesetak metara ispod nje je Crna pećina. A ovako bijaše: za vrijeme Austrougarske naši momci nijesu htjeli  ići u njihovu vojsku, nego su se odmetali u komite. U ovoj pećini se krilo pet naših momaka: Đorđo Vulić, Blagoje Belović, Petar Ivelja i Maksim Muratović. Hranu i vodu noću su donosili od svojih kuća. Najbliža bješe Đorđova. Žandarmi su se raspitivali i tražili, ali ih nisu mogli pronaći. Jednom, po danu, Đorđo pođe kući po vodu i hranu. To je neko vidio iz susjednog zaseoka i javio žandarmima. Kada su žandarmi opkolili Đorđovu kuću, nije mogao da pobjegne, nego se popeo na tavan i sakrio u koš za žito. Žandarmi su pretresli kuću i našli ga u košu. Počeli su ga tući da kaže gdje su ostali. Nije mogao izdržati batine, pristade da ih povede do svojih drugova. Svezanih ruku, Đorđo je išao pravo na onu gredu, a žandarmi pored njega. Kada je došao na gredu, riješen da skoči, pokušao je da povuče barem jednog žandarma, nije uspio, ali je uspio da skoči sa nje. Propadajući kraj pećine, zavikao je: "Bježte, drugovi, tu su žandari!" Bjehu mu to zadnje  riječi... Đorđo je okončao mladi život, zaista junački. Zato se, moj učo, ta greda zove pored Bijele - i Đorđova greda, pećina ispod, već rekoh, Crna pećina. Četvorica njegovih drugova uspješe da izmaknu, sakrivali su se u hrgudskim Točilima i noću prebacivali u Crnu Goru.

...I šta još da ti kažem, imam ti ja puno takvih priča ispričati, obeća Danilo, a učo obori stazom, dolje prema Bregavi. Pa koračajući, malo radostan, malo zbunjen, za dva sata stiže u Stolac. Svašta je uz put mogao pomisliti mladi čovjek sa svježom diplomom mostarske Učiteljske škole. Svašta,  samo ne -  da će za ovu gromadnu krašku planinu ostati vezan 31 godinu!!!

I da će, kao što se dogodilo, jednom o tome napisati izvanrednu dokumentarnu priču o tim decenijama, svojevrsnu "pedagošku poemu", kakva se u Hercegovini više ne može ponoviti.

Jer, seoskih škola gotovo i nema, a i one rijetke,  preostale, smještene su uz drumove, pa imaju svakodnevnu i svakojaku vezu sa gradovima. Pod jednostavnim naslovom "Sjećanje", objavljena je Vojčićeva priča u zborniku "Sto dvadeset godina Osnovne škole "Wegoš"  Berkovići".  

"Moj početak je bio težak -  bez puta i struje", piše. "Počeo sam se prilagođavati sredini, zbližavati, upoznavati sa ljudima. Svi su me cijenili i poštovali - od djeteta do starca. Za njih sam bio veliki autoritet. Bio sam i učitelj, i doktor, i spasitelj, i poštar - i sagovornik u svim i lošim i lijepim situacijama, bio sam rado viđen gost u njihovim kućama. U to vrijeme Hrgud je imao oko stotinu domaćinstava. Svako domaćinstvo imalo je od četvoro do jedanaestoro čeljadi. Ukupno oko 500 stanovnika. Puno mladosti, omladine."

U zimskim mjesecima svake subote sijeli se u Omladinskom domu do dugo u noć. Pjeva se, pričaju lijepe i smiješne stvari, natpjevava se, a veselje pomaže da se tegobni  život lakše podnese. Pa se, recimo, čuje:

"Moj dragane u šuškavcu/ crni jado i kukavcu"

"Avionu kad ćeš pro Veleži / pozdravi mi malu kod šilježi."

"Dođi dragi ako ćeš mi doći  /gotova sam za drugoga poći!" 

A onda, sedamdesetih godina prošlog vijeka, kako to učo Vojčić lucidno uočava, dolazi velika prekretnica, kako u njegovom ličnom životu, tako još više u životu nevelike planinske zajednice:

"Sedamdesetih godina dođe cesta. Počeše se uzimati auta, promijeni se način života na selu. Te sedamdesete godine bile su veoma značajne i za mene, oženio sam se, dobio dvoje djece i uprkos teškim uslovima života.  uspio završiti Pedagošku akademiju (smjer istorija i geografija) u Nikšiću, potom i vanredno Prirodno-matematički fakultet (smjer geografija) u Novom Sadu. Tek 1984. godine dolazi struja, nakon 18 godina moga rada pod lampom petrolejkom. To je bilo veliko slavlje za selo. Nasta prekretnica u načinu života. Ljudi kupiše televizore i električne uređaje. Dođe nova  civilizacija, a pomalo poče da nestaje onog iskonskog poštenja kod ljudi. Šta se tu može! To je, valjda, tako, tamo gdje je viša civilizacija manje je poštenje."

RazmiŠljao je o tome Vojčić gledajući one potpise što su ih u jednom ormaru ostavili učitelji onakvim redom  kako su učiteljevali u ovoj školi, otvorenoj 1929. godine. Prvi je bio Branko Pecelj, drugi Filomena (bez prezimena), poslije Drugog svjetskog rata: Nada Nikolić, Osman Lojić, Mišo Ivanišević, Vasilije Giga, Dejan Karić, Kemal Joldžo, Radoslav Biberdžić, Vojo Puljezević, Vukašin Pavičević, Trifko Samardžić.  Hm, poslije Drugog rata...Nije ni sanjao da će i on jedan, ovaj najnoviji rat, baš preživjeti ovdje, učeći četvoro đaka po danu, a noću čuvajući stražu, sjećajući se zapisa Vladimira  Nazora koji je isto tako "u onom ratu" pisao, ali i stražu čuvao.

IŠao je  Božidar kratko i do Bosne, do Olova, kao vojnik Vojske Republike Srpske. S olakšanjem dočekao one riječi što se Hercegovinom prvo proniješe šapatom, onda i kroz zvanične vijesti: "Nema više rata."

MeĐutim, ni Hrgud poslije rata nije više bio isti: školska zgrada devastirana, nema omladinskog doma, nema prodavnice, utihnula pjesma čobanica... Nekako se, reći će Božidar, i ljudi promijenili: niko se nije ženio, niko stvarao porodicu... Ali na Hrgudu ostade jedno dijete – Sanja Draganić, sa završenim drugim razredom.

- Šta ćemo sa Sanjom? - pitahu se,  pošto odozdo iz Berkovića do Hrguda više ne bi ni prevoza,  Sanjini roditelji, opet,  preskromnog imovnog stanja: ne mogahu je smjestiti kod prijatelja, a i ona još mala da bi se odvajala od porodice... I?

I,  učo Božidar Vojčić ponovo stiže iz Berkovića do istog onog Prevorca, na putu Berkovići – Stolac (pa odatle se penje desetak kilometara putem i prečicama, tri puta sedmično), da bi Sanja Draganić  1997/98. završila četvrti razred. Kad sve to tako i bi,  on se nakon 31 godinu učiteljevanja konačno spusti s  Hrguda, u pitominu Berkovića.

Dolje će prvo biti učitelj u područnom odjeljenju Hatelji, a onda sjesti u direktorsku stolicu osmogodišne, potom devetogodišnje, Osnovne škole "Njegoš" u Berkovićima.

Prije šest godine otišao je u penziju.

Danas je predsjednik Pčelarskog udruženja "Nektar" Berkovići. I vjerovatno posljednji hercegovački učitelj koji može ispričati ovakvu priču o tri decenije kontinuiranog rada s planinskom djecom, u čijem je sjećanju Učo ostao kao najsjajnija zvijezda njihovog djetinjstva.

Priča je to, kazasmo, koja se ne može ponoviti. Jer, više nema ovakvih planinskih škola. A vjerovatno ni učitelja koji bi im se na tako dugi rok posvetili. I zato Uču treba poštovati i sad, dok stanuje u svom stanu, u Hateljima, u zgradi Srednje škole. Dok brine o svojih šezdesetak pčelinjih društava u rodnom selu, u nedalekim Kutima, izmeću Dabarskog i Fatničkog polja. I tu je revnostan, kao što je bio revnostan sa svim onim svojim đacima - planincima, pa mu, saznajemo to od njegovog sina Vitomira (zaposlenog u Opštini Ljubinje), za šest godina, otako se bavi pčelarstvom, nijedno društvo nije umrlo!!! Ima nešto tajnovito i vrijedno, neuhvatljivo a tačno, u poslovima koji se obavljaju s ljubavlju i mjerom: uvijek vam više uzvrate nego što u početku očekujete. To je ta neka viša pravda, neko više zadovoljstvo, kojim dobri ljudi budu nagrađeni. Uči je to, evo, uspjelo i drugi put u životu: uživa i u tom svom novom zanimanju, uživa kad čuje da mu je kćerka Jelena Vojčić (nastavnica engleskog i italijanskog jezika u OŠ "Jovan Jovanović Zmaj" u Trebinju) dobro, uživa kad ga oslovite sa Učo, uživa, kad mu iz Ljubinja dođe unuk Matija Vojčić, kad ga djetinjim rukama čvrsto zagrli...

Samo...

Samo malo sjete ga obuzme, zastane na trenutak, kad u daljini ugleda Hrgud, planinu na kojoj, dok škola  u Berkovićima traje, više nema djece... Na kojoj tad, umjesto dječije cike i razdraganosti... samo još kosovi zvižduću! 

Žarko Janjić

Oпштина
Берковићи

Ул.Погинулих бораца oтаџбинског рата бб
88363 Берковићи
Република Српска

Жиро рачун општине

ЈРТ ОПШТИНЕ БЕРКОВИЋИ
УниКредит банка а.д. Бања Лука
5510780002620688

НЛБ банка а.д. Бања Лука
5620080000242409

Нова Банка а.д. Бања Лука
5550090000951050
2024 Општина Берковићи - Сва права задржана