Ko zna šta bi već bilo s nama da nije bilo jednog sna?Tako kažu u Podkomu, razbacanom kraškom selu pod surim gredama brda Kom, u berkovićkom kraju.Od pmativjeka bi im grad odnosio značajan dio teško sticane ljetine.Sve do 1969 godinekada je Vojo Radan u snu vidio vladiku i nekakvu crkvu, pa to razglasio po svojim  zaseocima u hrastovim gajevima,u dolinama i uzvisinama na tri,četiri kilometra- po Pavlovini,Miljevićima,Glavici,Direkovini,Rorovini,Odžaku i Vučurevićima,Sanjanog Vladiku su poznavali,o sanjanoj crkvi niko nije imao pojma.Krampovima, motikama i lopatama stadoše da prevrću zemlju...I neizvjesnost ne trajaše dugo.Iz hrastovog šumarka na Glavici objavi Jovan Džombeta da je naišao na nešto slično oltaru...Ispostaviće se da su to ostaci pravoslavne crkve iz 13.vijeka.

-Brzo potom-nastavlja ovu priču Jovanov sin,67-godišnji Marko Džombeta – podigosmo ploču na ulaznim vratima, kad pod njom kostur; kosti mu žute kao limun! Počivaj u miru, rekosmo uznemireni i vratismo ploču u prvobitno stanje.Od tada, svake godine na Ognjenu Mariju ,30.jula berkovićki svještenik na Glavici obavlja službu, a gradonosni oblaci Podkom zaobilaze.Počeo je to još Pop Slobo Biberdžić, danas ahrimandrit Simeon.... i krupe( grada) u našem selu i na našu sreću, nema.

Može se samo nagađati od čega su i kako živjeli davni stanovnici ove zavjetrine pod surim liticama Koma, osam kilometara zapadno od Berkovića, ispod velikog i bučnog vodopada,preko kog se povremena rijeka Opačica obrušava iz Donjo-trusinskog prema dabarskom polju, ali je neizostavno jasno da je kamen u njiohovim životima igrao važnu ulogu.Dva velika majdana kod vodopada,Točilo i Gradac, najslikovitije to potvrđuju.Iz njih je odvajkada vađen kamen za kuće, ognjišta,kaldrme,štale,salaše,spomenike... obilježavajući ovdašnji čovjekom život od rođenja do smrti.Podkom, je zahvaljujući njemu i danas u Hercegovini znan kao- selo zidara.

            Zidar sam od 1960 godine,doduše sad u penziji.Zidar mi je bio pradjed Stanko,zidar djed Risto,kao i otac Jovan...Zidari su danas i moji sinovi,Draženko i Jovica-objašnjava Marko Džombeta.

-Nekako nam to ulazi u krv od malih nogu; čim progledaš vidiš kamen ,špicu, macu,ljude što ga oblikuju,kako ti duša poželi.To ti počinje kao igra,zabava, potom obaveza da pomogneš starijim- i na kraju posao od koga počneš da živiš.

A u Podkomu barem kamena ima za sve.kao i majstora koji će te obradi podučiti.bilo je i drugih zanatlija-kovača tesaraili bačvara  poput Bogdana Rupara,Trifka Medana, Danila Mihića...vNajčešće ih spominjahu, kad kao ove godine rode šljive“bjelke“ ,“jajare“ kako ih Potkomljani češće zovu, kakvim  malo uopšte ima u drugim naseljima, a koje ne rađaju nigdje kao ovdje- pojedine kuće uberu i po šest tona.No, kako se i ovo, poput većine hercegovačkih sela, raseljavalo, starilo, gubilo dah,zanati su zgašnjavali,izčezavali...Samo su se kameni majstori i zidari žilavo odupirali.

-Odupirali su se dok su mogli, dok se nijesu promjenili matrijali- nastavlja Marko Džombeta.

-Poslednji koji su po kamen išli u majdane na Točila i Gradac su Milan Džombeta,Milan Samardžić,Jovo Mihić i Miloš Milović.Kresali su spomenike za potkomačka groblja:Ražnjenik,Zerzijino i Budino groblje, pa gdjekad i dalje po Hercegovini.Dok i ovamo nije sutigli mašinski obrađeni granit i mermer...Šta im je preostalo?Ono što su odradili;poneki je još samo isklesao sebi spomenik od krečnjaka i završio karijeru.Danas su svi pokojni.U majdane više niko nesvraća.Granitne i mermerne spomenike poručujemo iz Stoca i Bileće.I u našem zidarskom poslu davno se promjenio materijal.Poslednju kamenu zgradu,mislim štalu, u selu su podigli šezdesetih godina prošlog vijeka.Naši predaci su sve zidali kamenom.danas-više niko.Ni ja, koji sam cijeli radni vijek proveo zidajući ih od Trebinja, preko Stoca i Čapljine do Starigrada na Hvaru, nijednu nijesam ozidao kamenom.Sve betonskim elementima, ciglom kao što se od mog vremena i zida.Znao bih ja i kamenom.Naučili su me još u dječačkim danima kako se radi špicom i macom,ali gradnja bi trajala dugo, kuća bi morala biti skupa, pa zato to niko nije ni tražio.Ni kad sam radio u stolačkom „Hercegovina investu“ , ni poslije kad sam se registrovao kao samostalni majstor- prisjeća se Džombeta.

            Pa opet kad prođete Podkom sa njegovih pedesetak kuća gdje žive većinom stariji Medani,Radani,Milivojevići,Terziči,Rupari,Piljevići,samardžići,Milovići,Mihići,Pavići,Džombete ,Janjoši i Grahovci, najviše  vam u svjesti ostanu kamene kuće, štale i salaši u koje su stari majstori skladno i mirno ugradili i dio svoje duše.Iz njih se još toči zanosni spokoj , mameći znatiželju u oku prolaznika.One novije kuće toga nemaju.kao svi industrijski proizvodi,dragi su samo onima koji ih posjećuju.A što se tiče potkomskih zidara; Dimitrija Milovića,Milivoja Grahovca,Rista Samardžića,Gorana Vučurevića, Radoja Samardžića, pa i onih koji će to tek postati, za njih su svakako utješni zaključci Markovih sinova Draženka i Jovice Džombete;

-Gdje god čovjek išao,kuća će mu uvjek trebati.Nama je svejedno: u selu ili gradu.Nadnica je kao što je uvijek i bila,sto kilograma brašna...malo manje ili malo više zavisi od pogodbe.Ali to je tu.

Potkomčani su, vidjeste na početku naše priče,našli način kako da zaustave grad.Još samo kad bi uspjeli da zaustave i one poslednje kapi mladosti da im se ne „preliju“ u grad.Trebalo bi možda još jednom zakopati po ovoj zemlji koja krije mnoge tajne....

Ljudi prolaze selo opstaje

Bez klearske tradicije i zidarskih priča,ostatak Podkoma nebi bio posebno interesantan za reportere.Svodi se na već viđene hercegovačke seoske prizore.većinom stariji i penzioneri,bave se skromnim stočarstvom i poljoprivredom za domaće potrebe.Najmljađe predstavlja šačica đaka što školu pohađa u susjednom Ljutom Dolu.

Iz toga bi se zaključio da selu prijeti skori kraj ,ali čim posegnemo za tom rečenicom ,padnu nam na um riječi jednog dabranina,koji je kopajući temelje za kuću našao rimski novčić.Obratio se seljanima kazavši:“Slušajte komšije, i ja i vi, možemo odseliti, otići svi u Berkoviće.Ali... i kad odemo ovdje će neko doći da živi.Evo i rimski novčić mi jasno poručuje:ljudi dolaze i prolaze, a selo ostaje...Ko će u njemu u buduće biti ne znam...Ali neo će sigurno ponovo biti“.

Žarko Janjić (Dan)