Međutim, kad vi prođete kroz sela po Hrgudu, a i druga po razuđenoj berkovićkoj opštini, naići ćete masovno na starce, starice, iznemogle, koji primaju po 160 maraka penzije mjesečno. Kod kuća oni sami, djeca i mladost se razišli po svijetu. Nema im ko čašu vode dodati. Nije to slika samo iz Berkovića, i druge su opštine pune takvih. Gdje će oni-zapitao se Samardžić na nedavnom sastanku regionalnog odbora Udruženja.
Odgovor na Samardžićevo pitanje za sada nema ko dati. U pravu je kad kaže da je Dom starih u Trebinju jedini na području Istočne Hercegovine, a i da je popunjen do posljednjeg mjesta.
Dom penzionera u Trebinju izgrađen je 1989. godine. Objekat je prošao tehnički prijem, potpuno je opremljen i prve stanare primio godinu dana kasnije. Tokom devedesetih prošao je ratna stradanja, u njemu je bila smještena Vojska Republike Srpske, Centar javne bezbjednosti Trebinje, a dugi niz godina služio je i kao kolektivni izbjeglički centar. Odlukom Vlade Republike Srpske 2005. godine objekat je vraćen svojoj izvornoj namjeni.
-Kada je građen, Dom starih u Trebinju je projektovan na 150 ležajeva. Danas, nakon rekonstrukcije pošto je devastiran tokom devedesetih, ima mogućnost prijema 120 osoba. Trenutno imamo 112 korisnika, ali su i ovom brojkom popunjeni svi kapaciteti jer su pojedine sobe na zahtjev korisnika iz dvokrevetnih rekonstruisane u jednokrevetne. Sve ostale sobe su dvokrevetne, na raspolaganju su i tri apartmana-kaže direktorica Dara Cvijetić.
U trebinjskom staračkom domu je 23 zaposlenih-ljekari, medicinski tehničari i sestre, njegovateljice, fizioterapeut i ostalo osoblje.
-Akcenat je na adekvatnoj, stručnoj njegi, zdravstvenoj zaštiti i kvalitetnoj ishrani-ističe Cvijetić.
Da se vodilo računa o svemu svjedoči i činjenica da je jelovnik sastavio ljekar nutricionista, a dijabetičarima i bolesnim korisnicima je na raspolaganju posebna ishrana.
U Domu starih u Trebinju borave tri kategorije korisnika: nezavisni-lica koja mogu sama o sebi brinuti i oni boravak mjesečno plaćaju 550 maraka, poluzavisni-lica kojima je potrebna neka vrsta njege ili medicinske pomoći plaćaju 600 maraka, zavisni-korisnici koji su potpuno prepušteni zaposlenom osoblju Doma plaćaju 650 maraka mjesečno.
-Kod nas su uglavnom smještena lica sa područja Istočne Hercegovine, ali ima i starih iz Istočnog dijela Republike Srpske, iz Doboja, Banjaluke. I uvijek se traži krevet više, naročito za lica iz kategorije zavisnih-kaže Cvijetić.
Ističe da procjenu za boravak u domu vrši posebna ljekarska komisija, te da smještaj mentalno oboljelih nije moguć jer je Dom satrih u Trebinju ustanova otvorenog tipa.
Samardžić smatra da bi berkovićko udruženje penzionera trebalo da pokrene inicijativu za otvaranje novih staračkih domova.
-Mi kao regionalni odbor odmah bi trebalo da pokrenemo inicijativu za gradnju dva staračka doma u Istočnoj Hercegovini. Da ih grade jače opštine, koje to mogu. Vjerujte, to nam je hitno potrebno ako imamo ljudskosti i razumijevanja za te stare ljude! To je problem koji neće nestati, nego će svakim danom biti sve izraženiji.
Samardžić je potpuno u pravu. Čak i površni poznavaoci demografskih i ekonomskih prilika, posebno u nerazvijenijim istočnohercegovačkim sredinama, odavno uočavaju takozvanu "porodičnu strategiju seobe", koja bi se najprostije mogla prevesti ovako: čim dijete krene u više razrede škole razmišlja se gdje bi mu bilo najbolje da se školuje i tu ostane. Povratka u zavičaj u takvim razmišljanjima jednostavno nema, biroi su već puni i visokoškolaca, stopa nezaposlenosti iz mjeseca u mjesec raste, radna mjesta se ne otvaraju, a živjeti se mora. Broj staraca i starica u istočnoj Hercegovini neminovno će se samo povećavati! Ni mlađa pokoljenja neće živjeti dobro, s visokim platama i standardom, niti će penzije biti tolike da bi mogle omogućiti smještaj u staračke domove čak ni po sadašnjim cijenama ( a uz to liste čekanja u takvim domovima su odavno duge, a smještajni kapaciteti skromni). Najkraće: starost će u Hercegovini biti sve teža. I što se prije o tome počne misliti i u akcije kretati konačni problem će biti barem malo manji. A o nekom njegovom konačnom i optimalnom rješenju gotovo je iluzorno i pričati. No, kad bi se barem napravilo i nekoliko realnih koraka bilo bi kudikamo lakše.