Janko Domazet (97) iz berkovićkog sela Predolja, posljednji je živi berkovićki, vjerovatno i hercegovački svjedok tog karakazana. Kao pripadnik 10. hercegovačke brigade sa Švabama se prvi put sukobio još u zavičaju - na planini Hrgud. A onda je njegova jedinica, preko Nevesinja i Slivalja, dospjela na Sutjesku.

Bio je stariji vodnik, imao 25 boraca, a pomoći ni on, ni oni ništa nisu mogli. Po tri dana ne bi ništa jeli, pa onda nabasaju na sremušu. Jedu je, kaže, a jezik im od nje otekne!

- Ako ima pakla, onda je to Sutjeska bila!.. Čujemo: pola Dalmatinaca je izginulo! Bože, tu sam vidio i mrtve žene, Dalmatinke, po 70 godina im je bilo. Studen se zavlačila u kosti, u dušu... Gazimo strmim obroncima, ne znamo tačno ni gdje smo i hoćemo li natrapati pravo na njemačke cijevi. Kad odjednom onaj zlokobni zvuk. "Štuke" u niskom letu. Sve iznad grana jela i bukava. Kunem ti se: ti su mali njemački avioni lišće bukava doticali, tako su nisko letjeli, bombardovali i mitraljirali! Makneš li ispod stabla kad nalete, gotov si... Ranjen si, ili mrtav! A bombe im ne bjehu veće od bokala. Bacili su ih hiljade i hiljade; kanjon se prolamao od praska i eksplozija... - kazuje Janko.

Danima, nedjeljama su, nastavlja Janko, ne snižavajući povišeni ton u priči, gazili kroz taj pakao. Više puta bi u tom haosu, u onim neprijateljskim obručevima, u posljednji čas uočili neku brojniju njemačku jedinicu na samo pedesetak metara od sebe. Pritajili bi se dok promine. Dilema: kako se izvući, poput more im je opsjedala umorne misli. Znali su da je Janko Domazet jedina nada. Kao mladić, niz ljeta je proveo sa predoljskom stokom na Zelengori, a Zelengora im je tu negdje blizu... No, ni s tim, priznaje Domazet, nije pošlo lako:

- Prilazi mi u noći moj komandir Spaso Belović. Šapće: "Janko, znaš li đe smo, da se izvlačimo noćas." Ja pretrnuh, pa uzvratih: "Bježi ti, druže Spaso, ja neću." Čim se Spaso odmakao, priđoh Kosti Đurici, u kog sam imao veliko povjerenje, pa ga pitam: "Kosta, ko me ovo opanjka, pa hoće da me ubiju kao dezertera?" On me umiri. Nije, veli, provokacija, nego dogovor... Moramo se nekako izvući, inače ćemo svi izginuti i pomrijeti od gladi... Neko mi je čkiljavom svjetlošću zasvijetlio i vidio sam na satu da je ponoć... Kad svane, kazao sam, ako se odavde bude vidio vrh Todorac, pokušaćemo... - prisjeća se Domazet.

U praskozorje su krenuli kroz nekakvu gustu goru - i nabasali pravo na obezbjeđenje Vrhovnog štaba. Ko ste, i kuda, pitali su...

- Imamo zadatak da dođemo do Todorca, uzvratismo. Pa kuda ovuda, resko će onaj s vojnom kartom... To vam je tamo. I, pokaza smjer... Tako smo izašli na Vučji do, zašli u travu do pojasa - veli Janko.

Iza njih je ostao strah, ali ih je i dalje mučila glad. Na Štirinskom jezeru naišli su na njemačku komoru sa mazgama. Jedva su obuzdali neke izgladnjele, koji su planirali da ukradu jednu mazgu - i pojedu je. Rizik je bio prevelik... Umjesto toga, vratili su se nazad dva kilometra, pa pošli novim putem prema Ljeskovom Dubu i Donjem Drežnju, ka Nevesinju. Usput su sakupljali puževe i njima koliko-toliko tolili glad. Janko je, sem što je preko cijele planine proveo grupu od 25 berkovićkih boraca, na leđima prenio i ranjenog Tripu Brkića iz Dola, sela susjednog njegovom rodnom Predolju.

- U Predolje smo došli kad su naši vadili krtolu! Bio je to i kraj gladi, i kraj najstrašnije epizode moga, evo, već dugog života... Pa da imam i dva ovakva, nešto strašnije od te Sutjeske ne bih mogao doživjeti. A ni steći boljeg prijatelja od Tripe Brkića - govori Janko.

Pamti, dodaje, i jedno sasvim drugo lice one rijeke. Iako nikad nije bio član Komunističke partije, bio je samo ljevičar, redovno su ga zvali na Tjentište, na obilježavanje godišnjica one stravične bitke.

A onda su prestali da ga pozivaju.

 - Pa i ne moraju da me više zovu ako neće - zaključuje Janko Domazet - ja sam, ipak, srećan što sam znao onaj put koji je mojim Dabranima (Berkovićanima) spasao živote... I što ću na onaj svijet otići s mirom u duši - poručuje Janko. 

Vatra i smrt

 - Sedam obruča je bilo oko nas. Grmjelo je sa svih strana, s neba i zemlje. Plotuni, detonacije. Vatra i smrt... Mi iz 10. hercegovačke nosili smo crvene trake oko ruka. Ali šta ti to može pomoći? Zaboraviš ko si, šta si, gaziš pokraj mrtvih, ranjenih... Čuješ zapomaganje ranjenika: druže, druže, molim te, druže, da nemaš koru hljeba! Drugi viče: vode, dajte mi vode! A bolničar ti odmahuje rukom: prolazi, šta gledaš, šta čekaš - priča Janko.