Nemam firmiranu garderobu,izlaske,putovanja ,ali to što imam nemože se novcem kupiti.
Tragajući za pričama neopterećenim svakodnevnim problemima,pričama koje svojom prirodnošću mogu da nam skrenu misli sa teških i sumornih tema, sigli smo u selo Podkom u opštini Berkovići.Ne slučajno.Čuli smo za Angelu Ćuk i krenuli da je potražimo.
Podkom nije udaljen mnogo od Berkovića.Svega nekoliko kilometara, ali mnoštvo puteljaka koji se odvajaju prema selu, zbune onoga koji ne poznaje ovaj kraj.I , mi smo tako u nekoliko navrata skrenuli na neki od njih i nismo uspjeli stići do Angele.Pozvali smo je telefonom i reče nam da sačekamo na glavnom putu,doći će po nas.Kaže, ima nekih kilometar-dva do nas.Naravno,očekivali smo da će je neko dovesti automobilom.Nakon desetak minuta iz šumarka pojavila se žena,zadihana.bila je to naša sagovornica.Bilo nam je jasno da je ka nama,ljubazno, domaćinski stigla pješke.nije joj kaže bilo teško.Pri tom prvom susretu i takvom gestu bilo nam je prilično jasno zašto za priču koju smo tražili preporučena upravo Angela Ćuk. Dok smo se vozili prema njenoj kuči pričala nam je malo o sebi. Kaže bavi se svim poslovima domaćice na selu, ali osim toga bavi se i ručnim radovima, heklanjem, vezenjem, pletenjem.Čak i vunu sama pravi.-Šišam ovce koje imamo. To sam naučila još kao mala u Nevesinju gdje sam rođena.Nije mim to neobično.Jedino na to češljanje nosim vunu u Nevesinje, a kasnije je predem , čak i bojim- kazuje Angela.
Zaustavili smo se ispred kuće za koju je rekla da je njena.Ispred kapije je čekao ogromni šarplaninac.Za prvi pogled strašan i za muškarce koji bi po nepisanom pravilu, jaki i snažni trebalo da nemaju strah. I tu nam je Angela ponovo pokazala neobičnu hrabrost jedne žene.Izašla je i bez imalo panike uzela svog psa i vezala ga za obližnji plot da bi mi mogli da prođemo, jer smo , naravno strahovali.
I , ušli smo u skromni i topli dom Angele Ćuk i njene porodice.
Uz sve one domaćinske gestove Hercegovaca i Hercegovki, konačno je došla na red priča o Angeli.
-Živim ovdje sa suprugom, mlađim sinom, svekrom i svekrvom.Stariji sin studira pravo u Banja Luci- priča Angela ponosno ističući da su joj oba sina dobri učenici.
-Evo govorila sam vam da se bavim ručnim radovima.Imam ih dosta. Pletem čarape, prsluke, džempere... sve što se traži i što treba.Prodajem to i zaradim po neki dinar.Heklanje je nekad bilo mnogo isplativije, ali danas rijetko to ko hoće da kupi.Nekada stranci kupe neki komadić, ali to je slabo.Međutim, ja to radim i dalje, jer volim.Iseklam sebi zavjesu, prekrivač, stolnjake.Sebi i porodici...
Na pitanje kad sve stigne, s obzirom da radi sve kućne poslove, bavi se sa suprugom zemljoradnjom, stočarstvom, odgovara da se za sve što se želi iskreno nađe vrijeme i prostor.
Nije to jedino što ja radim i volim da radim.Bavim se sakupljanjem ljekovitog bilja koga u našem kraju ima u izobilju, a i berem pečurke.
Sve što radi stane u njen dan.Kaže ustaje u šest, a nikada ne liježe prije 23 časa.
Ono što namjerno nismo rekli na početku ove priče jeste podatak koliko Angela ima godina.Namjerno smo to ostavili nakon svega rečenog.Angela je žena koja ima 43 godine.Možda njen izgled ukazuje na neku stariju osobu, jer je ipak život,makar radno, nije mazio.Ono što oduševljava jeste osmjeh koji ne silazi sa njenog lica.Osmijeh koji sve nas koji drugačije živimo zastidi.Mnogi od nas i u mnogo boljim životnim i radnim uslovima izgubili su osmjeh.
Nikada se nebi mjenjala za život žene negdje drugo.Ja sam ovo birala.Živim ovdje na selu sa svojom porodicom i sretna sam.Nemam ja firmiranu odjeću, nemam ni novaca za to, nemam ni gomilu nakita, ne izlazim u neke provode.Ni ja ni suprug naravno nedime na neka putovanja.Možda se negdje u dubini mene pojavi ta iskrica želje, ali trenutačno.Okrenem se, ugledam moju djecu, njihove osmjehe, pažnju i oblije me sreća sa emocijama vidljivim u očima i svakom pokretu govori Angela.
Često se desi da čuvam ovce udaljena od kuće po hladnoći.Tada moji sinovi dođu da me zamjene.Niko im to ne govori, sami dođu , da ja mogu otići da ručam, ugrijem se, obavim nešto po kući.Jedan ima 17, drugi 19 godina.Napravili smo od njih ljude.Usadili im prave vrijednosti i to je ono što neskida osmijeh sa mog lica.To je čvrst razlog da vjerujete da vam govorim istinu kad kažem da se nebi mjenjala sa ženama koje žive u drugačijim, ljepšim uslovima.Moje selo, moj skromni topli dom, novca tek da se potkrpe potrebe, ali u svemu tome mnogo smjeha, sreće, topline.Imali nešto ljepše od toga.Moželi novac ili bilo kakav glamur to zamjeniti.
Na Angelinino pitanje svako od nas odgovore će naći u sebi, jer samo mi sami znamo čemu smo u životu dali koju cijenu.I, kako to neko jednom reče- sve što se može kupiti jeftino je.
N:M:Z.
