Na Prevorcu nadomak Predolja, automobil u kojem su se nalazili njihovi roditelji je sletio s puta, samo  tri kilometra od kuće , Radenko je izdahnuo na licu mjesta, dok je njegova supruga, mlada učiteljica Danijela,  od zadobijenih povreda preminula dva dana kasnije u Kliničko-bolničkom centru Podgorica.

Humani ljudi nisu zaboravili Marka i Mariju.Posle pomoći       iz Kanade,Švajcarske,Srbije,Banja Luke ,Hercegovine… Ovih dana stigla je i simbolična novčana pomoć od Cvijete Hiršmaner iz Beča i anonimnog  donatora iz Liverpula, predgrađa australijskog grada Sidneja.

Od pet kuća u Predolju,gdje žive Marko i Marija ,dimi iz samo dva odžaka Okuka, dok su ostale tri kuće zatvorene. Marko i Marija su jedina djeca u ovom dijelu Predolja, kilometrima od njih druge nema...

Brigu o njima vode djed Gojko i baka Mila, kao i stričevi Darko i Zdravko.

Hvala svim dobrim ljudima, koji imaju razumijevanja za našu tešku situaciju, hvala u ime ovo dvoje male unučadi...Na početku onog što nas je snašlo, bilo je dosta posjeta, riječi utjehe, ovakvih i sličnih pomoći, a onda su jenjale...Život je, nažalost, takav. U sjećanjima ostalih sve će to polako blijedjeti, samo nama roditeljima Radenka i Danijele, nama Okukama i Đuricama, neće nikad! Podigli smo im spomenik, lijep spomenik u groblju.Nama će zauvijek biti teško, sve teže iz mjeseca u mjesec, to se prežaliti ne može-priča sa suzama u očima baka Mila Okuka i dodaje , brišući nove suze koje izbijaju nenadano: dobro je što su unučad mala, pa možda nijesu ni svjesna gubitka. Ja bih voljela da su bili stariji, da su roditelje upamtili. Jer to što su ovako mali još me više boli. Neće im faliti pažnje od djedova i baka, međutim, roditeljska pažnja i ljubav, koju neće osjetiti, nešto je sasvim drugo...

I dok Mila pazi malu Mariju,Marko se igra napolju oko improvizovane radionice,gdje je nekada njegov otac popravljao automobile , motorke i freze ,a danas je to nastavio stric Darko,zarađujući koru hljeba ,kraičkom oka prati dječaka.

Pravo da vam kažem, strepim od pomisli na našu ukupnu porodičnu budućnost, ako Zdravko ne nađe zaposlenje. Zahvalna sam, ponavljam, svakom ko nas je do sad pomogao, ali najzahvalnija bih bila onom ko bi Zdravku pomogao da se zaposli-priča Mila izvinjavajući se što njen suprug Gojko nije kod kuće.Kaže gore je u brdu,iako je penzioner  (pa i šećeraš) mora da čuva goveda,da dodatno radi ,porodična situacija je takva,primanja su mu mala,pa u neku ruku Darko mlađi sin nas izdržava...

Baka Mila kaže da djeci ništa osim roditelja ne nedostaje.Kako oni budu rasli rasće i troškovi, nemože se živjeti samo od pomoći i smatra ako bi Zdravko dobio posao, da bi to bilo najbolje rješenje.

Po struci je nastavnik istorije i geografije - i već 12 godina je na Birou za nezaposlene u Berkovićima. Raspitivao se, konkurisao, od Bijeljine do Trebinja, išao ovdje u Opštinu, pa kod vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija u Mostar. Svi znaju našu situaciju, ali od posla, nažalost – ništa- kaže sa suzama u očima Mila.

Zdravko takođe opisuje  s kim je sve bio, razgovarao, molio, da se ne bi stekao utisak kako ga zaposlenje ne interesuje. I svuda samo ćutanje ili negativan odgovor, mada se naslućuje da bi se djelimično tako i sada četvorogodišnjem Marku i trogodišnjoj Mariji Okuki moglo pomoći. Jer, , njih svakog radnog dana voze do dječjeg vrtića u Berkovićima da bi bili sa drugom djecom, jer u Predolju, gdje odrastaju, druge djece, sem njih – nema.

Djeca u vrtiću

Ili stričevi Darko i Zdravko,ili djed Goran Đurica svakoga dana voze djecu u sedam kilometara udaljen vrtić u Berkovićima,da se druže i igraju sa svojim vršnjacima.Svaki dan Marko i Marija,krećući se vijugavim makadamskim drumom prolaze pored groblja gdje su im sahranjeni roditelji i pored mjesta gdje su oni poginuli.Kako ostati ravnodušan na sudbinu ovih mališana. Iako je brigu o Marku i Mariji  zdušno preuzela rodbina, roditeljsku ljubav niko neće moći da im nadomesti. A žal i tugu za njima niko da ublaži.