Pošto se notes dobro udebljao, Gojkove ambicije još više su porasle, a kako je bio i oženjen (Anđom) od Tubića iz Banje Koviljače, jednog je jutra, 1948, u ovom prelijepom banjskom mjestu na domak Loznice, osvanula fotografska radnja, nad kojom je stajalo "Foto Gojko, Loznica". Ta će tabla iz temelja promijeniti njegov život, ali i budućnost fotografije u istočnoj Hercegovini, dijelu istočne BiH i zapadne Srbije!

Na tom širokom arealu malo je danas odraslih ljudi koji nemaju bar jednu "uspomenu iz školskih klupa" zabilježenu nekim od Gojkovih aparata: "kodak-retinom", "zorkijem", "kijevom", "praktikom"... Od Loznice do zavičajnog Dabra izrastao je u legendu ondašnje crnobijele fotografije. A otmjenost, koja mu je u Krupnju možda spasila i život, pokazao je još siromašnim zavičajcima na drugi način.

- Zarađivao je dobro - podsjeća njegova mlađa sestra Duša. - Prvi se u Dabar dovezao svojim automobilom. Bilo je to 1950. godine. S planine, sa Hrguda, ljudi su silazili da ga vide kako vozi, da se čude odakle mu toliki novac da kupio auto! A, opet, iza te njegove otmjenosti, iza njegovog teškog puta do zanata, krila se, u stvari, jedna široka duša kakvu teško možete naći... u... u, htjedoh reći u Hercegovini, a u stvari - kakvu rijetko možete naći na svim ovim našim prostorima! O tome vam više podataka od mene zna moj bratić Mirko, koji je i sam položio fotografski zanat.

- U pravu je tetka - Duša - počinje Mirko Grahovac. - Ono što je u zanatu teško sticao, stric Gojko je lako dijelio. U stvari, kada se profesionalno počeo baviti tim zanatom, sve one koji mu se svide odvlačio bi među fotografe. Moj jedan pokojni stric, Marko, što se utopio u Drini 1958 - i on je imao fotografsku radnju u Loznici! Pa "Foto Momo" iz Mostara, "Foto Radovan" u Bileći (nekad radio pri vojsci u bilećkoj kasarni kao fotograf), pa moj pokojni stari (otac) - i on je naučio i slikao po dernecima, ali nije polagao za fotografa... Ali, onda sam ja položio za fotografa 1987. u Loznici, u srednjoj školi!

Prema njegovim riječima, stric Gojko Grahovac obučio je za fotografski zanat tačno - 137 ljudi! Svakog je posebno nagovorio da se tome posveti...

- Stric bi bio prilično bolećiv kad bi spazio kakvog mlađeg Hercegovca da se bavi teškim poslom. Pozvao bi ga na piće i predložio mu: imam za tebe lakši posao, vidiš ovo (pokazao bi mu fotoaparat kojim radi), nauči, ne muči se... Pa i Radovana Grahovca iz Bileće, pričaju, sreo je jednom u Dubrovniku kako miješa malter. Odmah se sažalio na mladića. To je, valjda, vezano s onom motikom koju je i sam davno hitnuo i pobjegao i iz vinograda i od kuće, te ti je Radovana začas nagovorio da se posveti zanatu vezanom za blednu, daljinu i ekspoziciju... - kaže sinovac Gojka Grahovca, Mirko.

I znate šta, zaključiće nakon dugog monologa Mirko Grahovac iz Potkoma, niko se nije pokajao što je poslušao savjet!

I danas, iznad vinograda, gdje su čokote nedavno obrali, leže stare, zarđale školjke jednog "opela" i jedne "olimpije". Ostaci dva automobila, koje je u svoje vrijeme dovezao Gojko i poklonio dvojici svoje braće iz Potkoma! Zaradio ih je, između ostalog, hodeći i putujući po brdskim i planinskim selima Hercegovine, po Vlahovićima, Vranjskoj, Hrgudu, po najzabačenijim selima - fotografišući đake, kojima su te davne slike sada neprocjenjivo drage uspomene iz mladosti, nešto sa čim se ni po koju cijenu ne bi rastali. Uz te portrete, ostalo je i ponešto slika iz hercegovačkog života koji je zauvijek prošao, slika koje o tom životu govore više nego hiljade riječi

Kako ga je poslije sudbina odnijela u Krupanj, malo se zna. Gotovo ništa pouzdano. Pouzdano je, ipak, da ga je u tom mjestašcu u Srbiji zatekao rat - i zaprijetila opasnost da ga Nijemci pošalju na Staljingrad. Vispreni Hercegovac je prokljuvio da one oženjene u prvom talasu ne mobilišu, te se na brzinu oženio djevojkom, tačnije djevojčicom koja mu se sviđala - imala je samo 16 godina! Zatim je dočuo da Nijemci poštuju otmjene majstore, zanatlije uopšte, te brzo kupio jedan jeftini fotoaparat. Prebacivši mu remen preko ramena, danima je ponosno koračao Krupnjem, ne znajući ni kako funkcioniše, a Nijemci su ga ponosno oslovljavali sa "her fotograf". Ti Nijemci ni u ovoj priči, naravno, nisu dobri momci, ali iako su u početku bili slijepi kod očiju (ne uviđajući da onaj s fotoaparatom ništa ne snima), ispostaviće se da su na kraju - bili vidoviti. Gojko Grahovac (1914-2001) uistinu će postati "her fotograf".

"Škljocu", koja ga je spasila od staljingradske kalvarije, ozbiljno će proučiti tek poslije rata, počevši od pravih fotografa da "krade" zanat. Niko ti, pričao je, ne bi rekao dvije važne stvari, jednu bi... I ja bih, izašavši iz kakve-takve radnje, stao iza ćoška, izvadio notes i zapisao ono što sam čuo - sjećanje je u ovakvim stvarima nepouzdano. - Čim bih zapisao, to bih i isprobao.

Žarko Janjić