Opština Berkovici

Naslovna Berkovići Društvo ZBOG ČEGA JE LJUBINJE - GRAD ODBOJKE

ZBOG ČEGA JE LJUBINJE - GRAD ODBOJKE

El. pošta Štampa PDF

Mnogo je onih u dabarskom kraju, i uopšte Dabrana po svijetu, koji su davno čuli da susjedno Ljubinje zovu – gradom odbojke!  Zašto je to tako, kad je do toga došlo i kako? Dio odgovora na ova i ovakva pitanja, iz prve ruke, mogao se čuti u suboru, 16. septembra, kada je u Ljubinju organizovan 39. memorijalni odbojkaški turnir „Jovo Đurić“, na kome su, usput rečeno i ove godine trijumfovali ljubinjski odbojkaši, savladavši sa po 3:0 ekipe Gacka i Maglića iz Foče, iako te obje ekipe igraju u rangu više – u Premijer ligi BiH, a Ljubinjci u Prvoj ligi Republike Srpske.

Blistao u dva kluba u Jugometalu i  Ljubinju - Slobodan Bratan Turanjanin

Blistao u dva kluba, Jugometalu i Ljubinju: Slobodan Bratan Turanjanin

 

Međutim, ovogodišnji memorijal nije bio prilika samo da se vide utakmice, nego da se čuju sjećanja i prisjećanja starijih igrača koji su branili boje ljubinjskih klubova koji su se početkom šezdesetih zvali Partizan, a početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka – Jugometal. U prvi mah te bi vas priče podsjetile na vašu dabarsku priču, priču novijeg datuma – o počecima i uspjesima Džudo kluba  Berkovići, u kojoj je  sve počelo sa jednim Jovom (Samardžićem).

I ljubinjska odbojkaška, i glavna sportska priča, počinje, istina mnogo ranije, ali, takođe,  sa jednim Jovom: Jovom Đurićem (1936 – 1973), nekadašnjim državnim reprezentativcem Jugoslavije, igračem novosadske Vojvodine i još niza srpskih klubova, koji se šezdesetih godina, sa diplomom inženjera poljoprivrede,  vraća iz Novog Sada u rodni kraj. I tu, na pješčanom igralištu,  postavlja temelje prvog sportskog ligaša iz Ljubinja – Odbojkaškog kluba Partizan.

Untitled 2

 

Tri čovjeka iz tri ljubinjska kluba (slijeva na desno): Dragan Pupić – Gašo (Ljubinje), Stevan Ćuk (Jugometal) i Stanko Turanjanin – Kula (Partizan) (Foto: Žarko Janjić)

 

-Partizan je u zimi 1964. osvojio Zimski kup Bosne i Hercegovine. U Bihaću. Bilo je to za sve iznenađenje, međutim za nas prijatno iznenađenje! – priča 83- godišnji  Stanko Kula Turanjanin, jedan od članova te ekipe. I dodaje: bio je to prvi pehar koji je osvojio jedan klub iz Ljubinja. A u ekipi je, i to je interesantno, uz Jovu Đurića igralo čak pet Turanjanina: Trifko, Čedan, Brano, Radomir – zvani Rašak - i ja. Danas smo živi samo Rašak i ja...E, i Rašak bi došao na ovaj 39. memorijalni turnir, nego mora da leži kod kuće, oporavlja se od nedavne upale pluća...

Iz ekipe Jugometala, u kojoj je igrao Jovo Đurić, sve do smrti u saobraćajnoj nesreći,  3. aprila 1973, na memorijal su, uz pisca ovog zapisa, došli SlobodanBratan Turanjanin (Raškov mlađi brat, nekad zvani Omašić), Mirko Vasiljević (zvani Šime),  i Stevan Ćuk (iz sela Ograde). Prepričavale su se zgode i nezgode iz davnih dana, a i podsjećalo se da je Slobodanov sin Bojan kratko vrijeme trenirao u potonjem OK Ljubinju; u istom tom OK Ljubinju Mirkov sin Milovan igrao je na mjestu tehničara nekoliko sezona, a bio je i član  drugih klubova iz Premijer lige BiH. Stevanova oba sina, Gojko i Božidar Ćuk,  odbojkaški su se, sticajem okolnosti, razvijala u Budvi, pa su sada oba reprezentativci Crne Gore, a i oba internacionalci! Odnosno, to vam je tako u Ljubinju...Ako je otac imao sina, pa on igrao u klubu, često je i sin kretao očevim stopama. Dug je i predug popis takvih. Pa se to više i ne bi moglo zvati slučajevima – nego pojavom...

Obiljezio svoje vrijeme - Mirko  Vasiljevic - Sime

 

Obilježio svoje vrijeme: Mirko Vasiljević – Šime

 

Isto je i kod legende ljubinjske odbojke Dragana PupićaGaše, koji je praktično ponikao u onom pionirskom timu Jugometala, koji je 1972. godine osvojio drugo mjesto na Pionirskom prvenstvu Jugoslavije u Zrenjaninu. I odatle kreće Pupićeva karijera, vjerovali ili ne – najduža u cijeloj istoriji jugoslovenske ili ako vam ljepše zvuči; odbojke na ovim našim prostorima! Jer, popularni Gašo, pune 24 godine bio je registrovan u ljubinjskom odbojkaškom klubu; klubu koji se uspinjao od Republičke lige BiH, preko Druge savezne lige, do Prve savezne lige Jugoslavije, pa onda poslije ovog podljednjeg rata do Prve lige Republike Srpske. Mogao je, kaže, igrati još, ali nije bilo pošteno da u postavi konkuriše svom sinu Ranku! Gašo je bio dugotrajan i žilav vođa OK Ljubinja, igrao je u onim najvećim sportskim dvoranama širom bivše Jugoslavije, ali i onim najmanjim, poput, recimo, školske sale u Loparama na Majevici!

Ranko je, osim u Ljubinju, igrao u Modriči, u Sloveniji, u Njemačkoj, u Iranu..; bio i reprezentativac BiH, međutim, legendarnog  oca Gašu u dužini karijere nije mogao nadmašiti. Ne može to, uostalom, ni niko drugi!

U starim pričama ovih „veterana“ pominju se odbojkaška igrališta na pješčanoj podlozi, na rudničkoj šljaci, na betonu, na asfaltu, vremena kad su postave igrale bose, tek poneko imao patike, vremena kad su se pojavile čuvene (patike) tene „šangajke“..vremena kad u Ljubinju za dlaku nije pao čuveni beogradski Partizan...Prebrojavaju se i oni ljubinjski internacionalci koji su poslije stasali, pa odbojakški hljeb zarađivali od Norveške, Finke, Luksemburga, Francuske, Grčke, Italije, Auistrije, Njemačke, Belgije, Mađarske, Rumunije, Srbiju i Hrvatsku da i ne računamo, pa do Južne Koreje, Japana, Katara i, kako već čuste, Irana...

Čula  se, naravno i priča da kad je Jovo Đurić počinjao s treninzima ljubinjskog Partizana, niko nije mogao ni u smjelijim snovima sanjati da će, jednom,  nekad u budućnosti, njegov sin Đorđe Đurić - u taj isti kraj -  donijeti bronzanu odbojkašku medalju sa ljetnje Olimpijade, iz Atlante...

Baš kao što ni u Dabru nisu na početku mogli sanjati da će im Aleksandra, kćerka onog drugog Jove – džudiste Jove Samardžića – jednom u Berkoviće, takođe donijeti olimpijsku medalju, medalju sa  olimpijade mladih sportista u Kini...Da će (lani) ponijeti titulu prve sportistkinje Bosne i Hercegovine!

Eto, i toga sam se sjetio dok sam neki dan, u subotu, 16. septembra 2017.  slušao ljubinjske odbojkaške veterane kako pričaju među sobnom, ali i sa mlađim igračima i veoma dobrim ljubninjskim odbojkaškim sudijama.

Podsjetili su me na kraju i na nešto,  meni  lično važno,  a to je da o tim ljubinjskim klubovima pišem već punih 47 godina! Pa nek se i to zna. Tek kao sitan detalj, u pokušaju  odgovora na pitanje s početka priče: zbog čega Ljubinje odavno zovu gradom odbojke!

                                                                                               Žarko JANJIĆ

 

ZBOG ČEGA JE LJUBINJE -  GRAD ODBOJKE
 

Posjete

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas7587
mod_vvisit_counterJuce9103
mod_vvisit_counterOve nedelje25440
mod_vvisit_counterProšle nedelje54537
mod_vvisit_counterOvog mjeseca92316
mod_vvisit_counterProšlog mjeseca138930
mod_vvisit_counterUkupno5098253